ponedjeljak, 09.05.2005. @ 14:35

upoznajte moju prvu curu

ispricavam se, slika nije bas najnovija; stara je nekakvih 7 godina. na zalost, nemam noviju sliku. tocnije, novijih slika nema, i nikad ih vise nece biti.

prije 12 godina i 11 dana sam ju pitao "e, os furat?". nervozan ko pas, drhtavog glasa, nakon par mjeseci skupljanja hrabrosti. trudio sam se bit cool i sakriti nervozu. nemojte nikom reci, ali mislim da mi bas i nije islo. svejedno, rekla je "da". bili smo sedmi razred.

prije 6 godina i 40ak dana se vratila doma sa nekakvog rave partija, legla u svoj krevet i zaspala. po pricama koje sam cuo, njena mladja seka je ujutro skuzila da S. ne dise. ta mladja seka je navodno bila sa njom na partiju, i skupa su se vratile doma. ne znam kaj je S. uzela na tom partiju, nije ni previse bitno. sto god da je uzela, nije trebala.

saznao sam da je umrla par dana nakon njenog sprovoda. jebi ga, i to sam propustio. moja tadasnja cura i ja otisli smo na kavu sa mojim frendom iz kvarta. nakon pola sata razgovora, on mi kaze "e, jesi cuo da je umrla ona cura iz 'e' razreda iz naseg osnovnjaka?". pitam ga "koja cura?", i u sebi mislim "samo da nije S., samo da nije S.". "pa ona, kak se zove... S.".

tada sam bio na prvoj godini faksa. ne znam sto je S. tada radila u zivotu, nismo ostali u kontaktu nakon osnovne skole. u to vrijeme sam intenzivno razmisljao kako bih promijenio faks, zalio se svima koji su me htjeli saslusati o kolokvijima koje sam pao i o tome kako mi se gradivo i projekti koje tamo moram napraviti samo nagomilavaju. bio sam prilicno izgubljen. htio sam odustati od svega. kad sam tu vecer dosao doma, vec je bila prosla ponoc. sjeo sam za stol i poceo raditi nekakav projekt za faks. uz kazetu "bon jovi". jer je, kad je u sedmom razredu vidjela da imam tu kazetu, komentirala da i ona to slusa. iako mogu staviti ruku u vatru da u tom trenutku ne bi znala imenovati ni jednu njihovu pjesmu. slatko.

tu godinu na faksu sam pao, bilo je prekasno da ju izvucem. ostatak faksa prosao je bez vecih problema. sve je bila samo stvar odluke. odluke da ga zavrsim, i nesto napravim sa svojim zivotom poslije 19. godine. kad vec ona to vise ne moze.

ne znam koliko ovaj post nekome moze izgledati patetican ili morbidan, nije mi namjera da bude ni jedno od toga. ne zelim citirati "carpe diem" i "memento mori", ne zelim pricati o nasim imenima napisanima kemijskom na jednom tada svjeze obojanom zidu, ne zelim cijelu pricu pretvarati u nesto otrcano. zelim samo "give credit where credit is due", zelim reci da je dobrim dijelom ona zasluzna za ovo gdje sam sad. naravno, dio zasluga moze se pripisati i drugim ljudima. ali njima bar jos uvijek mogu zahvaliti u lice.

kazu da zivot nekih ljudi sluzi samo kao upozorenje drugima. volim vjerovati da je S. umrla samo zato da sluzi kao upozorenje drugima. nekako mi je lakse vjerovati u to nego da je umrla nizasto.

ponedjeljak, 09.05.2005. @ 14:35

upoznajte moju prvu curu

komentari (11) - isprintaj - link

ponedjeljak, 02.05.2005. @ 13:30

nabavljeno u petak

komentari (8) - isprintaj - link