01.04.2006., subota
O tome kako Siva Ašmoritć nikad nije bio blizu rta dobre nade
Naime, ovom prichom sile apsurda županijska komisija propustila me na državnu smotru Lidrana 2006. Državno nije natjecanje, samo smotra, tako da je ovo vrhovni rezultat. dada.. PIIK
NA:
U jako velikom, uvijek prohladnom dvorištu protezalo se sedam redova voćaka jabuka i nestajalo u magli. Ispred, možda beskrajnog, reda voćaka u magli, crvenila se stamena ciglena kuća. Dokle pogled seže, iza nje, dvometreni štit; čvrsta, zelena, čempresna ograda. Siva Ašmorić upravo je izlazio iz kuće. Stao je na trijem, šrmcnuo i upalio upaljač. Siva Ašmorić zapravo je razmišljao o Velikim Životnim Pitanjima.
- Stvari su uvijek male.
Možes ih promatrati, sakriti u rukav, ili staviti u džep. A saviješ li stvari, one postaju...
No nešto ga prekine.
Naime, u njegovom surovom životu postojalo je nešto. Nešto što drugi nisu mogli, dok Siva jest. Siva Ašmorić mogao je deranjem otjerati jabuke sa svoga na tuđe dvorište. On je jabuke uzgajao, te jako ih volio, ali zbog srdžbe što ih nije mogao pojesti više no što je mogao (od onog koliko ih je zbilja mogao pojesti), glasno je na njih vikao, a one bi poletjele. A čim bi poletjele, nestale bi u maglenim oblacima.
Siva je prepostavljao da one padaju na tuđa dvorišta jer su mu ponekad, ali uglavnom često, visoko sa neba iz oblaka doletjele i pale sitne, tanke, metalne kovanice, ravno na njegovo, možda beskrajno dvorište.
I sada, dok je stajao na drvenom trijemu i udisao bistre misli, nit razmišljanja prekinula mu je baš ta metalna kovanica što je upravo pala s neba ravno na njegov upaljač i ugasila tanašni plamen. Siva se istog trenutka prisjetio što mu je životna zbilja pa se zaderao.
Tako jasno vidimo, po primjeru surovog učitelja Sive kako zarađivati nije lako.
No treba spomenuti još jednu stvar; osim što je Siva umio potjerati jabuke sa svoga dvorišta, on je htio moći pojesti više jabuka nego što ih je mogao, od onog koliko ih je zbilja mogao pojesti. Tako je jednom u gradu kojeg je volio posjećivati čuo da jedan učeni čovjek može, umije i zna prošititi želudac. Navodno da sve što tom učenom čovjeku treba su najobičnije škare, običan konac i najobičnija igla. I naravno, prazan želudac pacijenta koji mu isto tako mora platiti takvu učenu operaciju. Kad je Siva to čuo odmah je poletio kući, pronašao škare, iglu i konac i krenuo u grad. Kad je već stigao tamo, shvatio je da nema dovoljno novaca. A na putu kući sjetio se još kako nema ni potpuno prazan želudac.
Tako je Siva, u viši cilj većeg užitka u jabukama prestao jesti iste i očekivao novce s neba. Tjerao je jabuke sa svojih stabala, kako slučajno nebi upropastio priliku da se što prije, a možda odmah sutra ujutro otputi operirati praznog želuca i s punog džepa; škare, igla, konac, i novac. Kako ništa nije jeo, Siva je, glup, i umro.
I tako nas surovi učitelj Siva ponovno uči kako zarađivati nipošto nije lako.
|
- 14:06 - Komentari
(14) - Isprintaj
- #
|