utorak, 25.03.2008.

Melancholy.

While my heart is a shield and I won't let it down, while I am so afraid to fail so I won't even try, how can I say I'm alive?
---
Hladna srebrnasta kiša isprala je svu vedrinu šarenog proljetnog dana došavši iznenada i nenajavljeno, kako to u proljeće i inače biva. Perivoj je obavilo tmurno i hladno sivilo, a nad njim su se vukli beskrajni olovni oblaci. Samo su ponegdje, tamo daleko na horizontu zlatno-žute zrake sunca probijale kroz njihov teški veo. Raznobojne latice otrgnute s netom procvalog cvijeća lepršale su ispod oblaka nošene ledenim vjetrom koji je savijao gole grane stabala Zabranjene šume.
Sićušne kapi kiše udarale su o prašnjavo prozorsko staklo i s vremena na vrijeme padale na moj obraz nošene vjetrom kroz napola odškrinut prozor.

Sjedila sam u kutu sobe uz prozor u svojoj najdražoj fotelji tamnocrvene boje. Na koljenima mi je nespretno ležala debela crna knjiga hrapavih korica. Vidjelo se da je nekad davno bila obrubljena tankom purpurnom vrpcom, ali od nje su sada ostali samo neuredni končići. Na sredini je uskim vitičastim slovima bio ispisan naslov Zvijeri, a ispod nešto manjim i tamnijim slovima kako preživjeti susret s njima. Otvorila sam ju na 252. stranicu, na 6. poglavlje koje je nosilo naziv Vukodlaci. Pokušavala sam dovršiti esej iz skrbi za profesora Hagrida, ali što sam se više trudila skoncentrirati to mi je manje uspijevalo. Pogled mi se svako malo gubio iznad crnih krošanja zabranjene šume, daleko na horizontu gdje su se spajale sa jednako tamnim nebom. Iznad zamka oblaci su se prorijedili. Ostale su jedino prljave baršunaste pahuljice krasiti modro nebo. Sivkasto srebrna izmaglica svjetlucala se obasjana zrakama slabašnog proljetnog sunca.

Spavaonicom broj 157 u potkrovlju gryffindorske kule širio se lagani miris finog cvjetnog parfema. Njegova pojava iznenadila me i prenula iz razmišljanja. Pogledala sam prema krevetu na kojem je do prije samo nekoliko trenutaka, bar se meni tako činilo, spavala Elaine. Prekrivač tamne crvene boje ukrašen zlatnim ornamentima bio je nemarno složen na krevetu. Nje u krevetu nije bilo.

"Dobro jutro!" otpjevušila je prilazeći mi s leđa iz kupaonice. Široki osmjeh krasio je rumeno, vječito nasmiješeno lice moje najbolje prijateljice. Na glavi joj se nalazio poput turbana zamotan plavi ručnik. Nasmijala sam joj se i odzdravila joj, mada sam sumnjala da me čula. Dogegala se do prozora preskačući neuredne hrpice odjeće, pergamenata i školskih knjiga koje su prečesto ukrašavale pod naše spavaonice. Skinula je ručnik s mokre kose i lagano prošla prstima kroz nju. Zatim je uzela štapić s noćnog ormarića i tiho izrekla čaroliju. Topli dašak vjetra prošao joj je kosom oblikujući plave uvojke koji su dosezali do sredine njezinih leđa u trenu ih osušivši.

"Još uvijek to pišeš?" uputila mi je znatiželjan pogled ispod obrva svojim sivim očima koje su se tako fino stapale s kišnim krajolikom tog jutra.

"Da," od tri zadana svitka pergamenta na mom je stajao samo debelim slovima ispisan naslov.

"Nećeš stići," tiho je zaključila uzevši u ruke moju započetu zadaću.

"Znam. Nisam ni namjeravala."

Nekoliko dugih trenutaka promatrala je, zamišljena, kao da kuje neki tajni plan koji ne bi smio izaći na vidjelo.

"Daj meni. Ja ću ti napisati," naposljetku je prozborila. Iznenađeno sam ju pogledala, nisam očekivala takvu vrstu pomoći. Iako, to je bilo tako tipično za Elaine, pomoći ako ikako može.

"Ni ti nećeš stići. Nastava ti počinje za sat vremena, isto kao i meni. Ne želim neku lošu zadaću. Radije nikakvu."

"Ne podcjenjuj me, Anette. Znaš i sama da sam sposobnija od tebe. Uostalom, zadaće su moja specijalnost," reče uobraženim tonom. "Odi dolje, najedi se, a kad dođeš na obranu na klupi će te čekati tvoja zadaća", uzela je knjigu s mojih koljena i pergamente s poda, smjestila se na naslonjač iz kojeg sam se netom ustala i bacila na posao. Uzdahnula sam. Nije mi preostalo ništa drugo nego da učinim onako kao je rekla. Zgrabila sam svoju crnu torbu i uputila se na doručak.

"I ne zaboravi uzeti par komada pite od bundeve", viknula je kad sam već bila izašla na hodnik, dovoljno glasno da sam ju jasno čula. Elaine je uvijek bila poprilično glasna.

Ali tajne je znala čuvati bolje i vještije od ikoga koga sam znala. I bila sam joj beskrajno zahvalna na tome.
---