|
|
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
RATS AND CHILDREN'LL FOLLOW ME OUT OF TOWN
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori same korijenje iz kojega je izrasla naša kultura...
Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali.
Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova.
Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe)
MALO STATISTIKE:
Svake godine u svijetu od gladi umre oko 13 milijuna ljudi, najvećim dijelom djeca MLAĐA od 5 godina.
Gladni u svijetu u jednoj godini prehranili bi se novcem koji se u devet najrazvijenijih zemalja tjedno potroši na hranu za mačke i pse! Za prehranu svih gladnih u svijetu bio bi dovoljan novac što ga Ameri potroše za mršavljenje! Kada bi četrdeset najgladnijih država izdvajalo za hranu koliko izdvajaju za oružje, glad bi nestala.
CLICK HERE
Beautiful dawn - lights up the shore for me.
There is nothing else in the world,
I'd rather wake up and see (with you).
Beautiful dawn - I'm just chasing time again.
Thought I would die a lonely man, in endless night.
But now I'm high; running wild among all the stars above.
Sometimes it's hard to believe you remember me.
[U jesen žuto lišće pada i dani su kraći]
Prekrasna zora. Izdizala se nad gradom u jutru. Svjetložute zrake probijale su se kroz maglu i dim do umornih očiju. Nakon neprospavane noći čini se kao san. Ustvari, to je apsurd. Jer otvara dan, nosi svjetlo. Svejedno, poput halucinacije u groznici zgrade postaju žute, nebo ružičasto, a ceste crvene. Poželiš jednostavno stati i gledati, gledati taj trenutak, uhvatiti ga i zarobiti u svom sjećanju, jer znaš, to je jedan i jedini put kada ćeš takvim ga vidjeti. Nećeš izvaditi mobitel niti ga pokušati uslikati, jer znaš da će ti nešto promaknuti, baš ono nešto što ga čini posebnim. S pogledom u zraku bacaš poslijednju (putnu) cigaru i duboko uvlačiš dim, koji osjetiš zapravo odvratnim s obzirom na to da si povukao do filtera (ipak je zadnja). Nakašlješ se refleksivno nekoliko puta i osjetiš se teško i staro. Ceste su gotovo prazne i baš ih takvim trenutno i priželjkuješ. Zadnje što bi htjeo je da te netko vidi teturavog, nervoznog i naravno, s onim tupim pogledom u crvenim očima.
Beautiful dawn - melt with the stars again.
Do you remember the day when my journey began?
Will you remember the end (of time)?
Beautiful dawn - You're just blowing my mind again.
Thought I was born to endless night, until you shine.
High; running wild among all the stars above.
Sometimes it's hard to believe you remember me.
[Mi nismo izgubljena djeca]
Stvari su mogle biti bolje. Mogle su biti i gore. Život je lutrija – tješiš se i odbacuješ svaku odgovornost. Udišeš duboko svijež jutarnji zrak kao da pokušavaš pročistiti pluća. Mirišeš ga. Osjećaš kako te vuče negdje daleko, među jezera i kuće od šljunka, iznad hrastova i topola među papirnatim avionima. Negdje daleko iza ovog vremena. Kada smo se još igrali pred zgradom, dečki nogometa, cure lasteža. Kada smo slikali na pločniku s kredama Pokemone. Ili igrali lopova i policajaca. Na onaj dan iz negdje 3./4. osnovne, misliš, kada si išao doma i pjevušio: ”Tiho, tiho pada, list za listom žut...” i sjetiš se razreda i ptice koja je možda pod tim satom sjedila na prozoru i učiteljice koja te više ni ne prepoznaje na ulici, pomisliš koliko si se promjenio, i sjetiš se kako je lijepo bilo ići doma sa simpatijom ili prijeteljima. I osmjeh ti se razvlači po usnama. A onda osjetiš naglo prizemljenje, prisilno vraćanje u stvarnost. Glava te zaboli kao da je jebeni veliki gong udario u njoj i raspršio se na stotine malih bubnjeva u pozadinskoj jeci. Prokleti Ribar – pomisliš. Šteta što se tako dobro ne sjećaš prošle noći. Samo znaš da si poželio biti progutan u onom čarobnom mraku. Među onim zvijezdama i prašinom. Bio si revolucionar, najpametniji, veliki govornik sa čašom bambusa, spreman raspravljati o najtežim temama, na sve imaš svoje mišljenje. A onda si osjetio neku depresiju, neku neispunjenu težnju i žalost. Pod onim prekrasnim nebom, u onom hladnom parku. Svijet odjednom izgleda drukčiji, težak i nepodnošljiv. Osjetiš se promatračem među onim glasovim, i svi ti ljudi oko tebe, sve ih gledaš, gledaš kako se smiju, pjevaju, prepričavaju događaje koje si već čuo, i osjetiš da si to već vidio. I osjetiš trenutak bevremeskim, dijelom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Voliš ih sve na neki način, jer oni su dio tebe, ti si oni. Ali osjećaš prazninu. Hvataš poglede, poželiš biti voljen. Mislio si, samo te ljubav može spasiti. Ali sada vidiš bistrije. Iako poželiš da je tu pored tebe i da te drži. Noćas je strast utješena na mnogim krivim mjestima, više se ne sjećaš imena, ali ona ti ionako nisu bitna. I sada se tješiš otrcanim frazama kao, “sve u svoje vrijeme” ili “bolje napravit pa žalit, nego žalit što nisi napravio” itd. itd. I osjećaš se nekako sretnijim. Muzika iz slušalica ponovno okupira tvoje misli i počinješ pjevušiti. Već si pred zgradom. Zadnji put se okrećeš prema nebu koje je već plavo. Skidaš slušalice i slušaš kako ptice pjevaju. Najrađe bi zaspao na klupi, na zraku. Ali svjestan si da moraš požuriti doma, dok se ne probude starci. Postane ti nekako žao što kasniš i što ti je baterija mobitela “riknula” baš oko 2 iako si ga napunio prije izlaska, ali oni nisu skužili i to je najbitnije. Postane ti žao što si bio grub prema staroj i izašao usprkos zabrani, i što si dobio tu prokletu jedinicu iz matematike u krajnjem slučaju. U trenirci i potkošulji, gledaš jutro kroz prozor. Sjetiš se neke pjesme koju si čuo u kafiću, nešto o zori… Išla je: Beautiful dawn, lights up the shore for me. There is nothing else… Sometimes it's hard to believe that you remember me… Ili tako nekako. Ali bit je tu. Novi dan je svanuo, i sada se sve čini tako daleko, nestvarno, u ovom trenu, i jednom bude. Pokušavaš se sjetiti melodije, ali ne uspjevaš. Možda kad se probudiš, kada se kockice počnu slagati, doduše - polako. Ali prvo moraš zaspati. I zaboraviti na sve. Zasad. Leći ćeš u krevet. Kao i svake nedjelje ujutro. I pomisliti kako ćeš ubiti nekoga ako te probudi prije pet popodne.
Will you be my shoulder when I'm grey and older?
Promise me tomorrow starts with you,
Getting high; running wild among all the stars above.
Sometimes it's hard to believe you remember me.
[Ne ispuštaj]
NIGHTMARE
Noćas sam sanjala
Da sjedim na stepenicama
U dotrajalom kaputu
I potrganim cipelama
Držala sam novine
Sa mrtvim ljudima na naslovnici
I plastičnu šalicu
S kavom
Ispijala sam ju polako
I gledala sunce kako izlazi
Iza sivih zgrada
Nisam se brinula
Znala sam da samo sanjam
[Bio je to jedan od onih lucidnih snova]
Nije me uznemirila niti buka
(Koja je dopirala iz susjednog kvarta)
Niti magla - koja mi je počela zaklanjati pogled
Jer ništa od toga
Nije bilo stvarno
Niti dijete koje je plakalo
Niti psi koji su crkavali
Na ulici, grčeči se pod mojim nogama
[Bio je to ružan san]
Uvijek su me zabavljali takvi snovi
Ustala sam se i krenula prema
Dućanu na drugoj strani ulice
Odlučila sam uzeti nešto za pojesti
Pretražila sam džepove
Nisam imala novaca
Nije bitno
U snovima je sve moguće
[Pogotovo u onim lucidnim]
Ušla sam i krenula prema policama
Sa slatkišima
Prodavač me htio izbaciti
Ali je onda uletio neki čovjek
Bio je odjeven u crno
Sa crnom kapom navučenom preko glave
(Jako smiješno)
Izvadio je pištolj i počeo psovati
Rekla sam mu da u mojim snovima ne smije psovati
Okrenuo se prema meni
I ispucao u mene nekoliko metaka
[Na trenutak sam pomislila da stvarno umirem]
A onda sam se probudila!
Ležala sam na klupi
U svom vrtu, ispod breza
Ponovno sam čula pijev ptica
I šuštanje trave
Ustala sam se
Tlo je bilo mokro
Padala je kiša
Da, mogla sam vidjeti dugu
Iz šume je istrčala bijela srna
Potrčala sam za njom
Preko duge
Kući.
{Rosemary}
[Zora, ponovno - čekaš ju budan da se uvjeriš]
Take a walk downtown to where the victims go
Take your shadow to the end to the very last window
Far beyond the black horizon
Beyond the things you know
Everybody got a destination
Everybody got a place to go
Ne živjeti/Ikinai,1998.
Ja sam čovjek koji nema nikog osim sebe,
Ja sam onaj koji ne zna kojim putem poći
Zato makni se od mene, pobjegni što dalje
Jer ja sam onaj koji gubi
Jer ja sam od onih koji gube.
Crnohumorna drama. Nakon što tog sunčanog jutra, nekoliko dana pred Novu godinu, umjesto svog ujaka sjedne u turistički autobus Sunshine Cluba s japanskog otoka Okinawe, Mitsuko (N. Ôkôchi) se iznenadi vidjevši da su svi njezini suputnici tužni i vrlo šutljivi ljudi. Premda je svanuo sunčan dan, i premda je pred njima ugodna vožnja turističkim rajem, čini se da desetak Mitsukinih suputnika muče velike nevolje, i da nemaju volje ni za što. Dok ih bezuspješno pokušava animirati i barem malo oraspoložiti, Mitsuko ne sluti da sve njih, uključujući i suvozača Aragakija (Dankan), povezuje zastrašujuća tajna. Naime, nakon što su zapali u velike novčane probleme i dugove koje ne mogu otplatiti, svi su putnici odlučili krenuti na posljednji izlet. Cilj njihova putovanja je da se posljednjeg dana u godini, nakon što posjete još neka mjesta na kojima si dopuštaju poslijednju zabavu, autobusom sjure u provaliju, te tako dragovoljnim odlaskom u smrt svojim obiteljima omoguće da naplatom njihovih životnih osiguranja sebi priušte normalne uvjete za život. Doznavši za zastrašujući plan svojih suputnika, koji se prije smrti žele barem malo zabaviti, Mitsuko ih odluči na sve načine pokušati razuvjeriti. Upoznavajući njihove nevesele životne sudbine, s vremenom će shvatiti da su razočarani Aragaki, sjetni Kimura (T. Omi), šarmantna stjuardesa Ozawa (I. Souda) i drugi, tužni ljudi koje život nije previše mazio. Na kraju, bus ne uspjeva sletiti s provalije. Aragaki izlazi iz busa na rubu provalije, dok ostatak ostaje osupnuto sjediti. Bus kreće i ostavlja Aragakija iza sebe koji počini samoubojstvo. Taman kada se “povesele” životu nalijeću na kamion i svi pogibaju.
Conversion, software version 7.0,
Looking at life through the eyes of a tire hub,
Eating seeds as a past time activity,
The toxicity of our city, of our city,
New, what do you own the world?
How do you own disorder, disorder,
Now, somewhere between the sacred silence,
Sacred silence and sleep,
Somewhere, between the sacred silence and sleep,
Disorder, disorder, disorder.
Znam da dugo nisam post pisala, nisam imala volje ni vremena, ali mislim da je ovaj film zaslužio mjesto u mojim postovima i on je kriv za moj povratak na blog…
Scene su potresne i odišu hladnoćom iako su odnosi putnika prožeti toplinom, karakteri su jednostavni kao i kadrovi, samo nužne rečenice su izgovorene, ali sve je rečeno, film je prekrasan (uostalom, japanski su filmovi nešto posebno), obavezno ga pokušajte nabaviti iako sumnjam da ćete ga nać u ovim našim videotekama, nažalost…..
Our days are never coming back
MATURALAC JE BIO KUL, LIJENA SAM PISAT O TOME, ALI ETO DA NAPOMENEM =)
Pozdrav svima!
