|
|
| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
RATS AND CHILDREN'LL FOLLOW ME OUT OF TOWN
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori same korijenje iz kojega je izrasla naša kultura...
Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali.
Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova.
Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe)
MALO STATISTIKE:
Svake godine u svijetu od gladi umre oko 13 milijuna ljudi, najvećim dijelom djeca MLAĐA od 5 godina.
Gladni u svijetu u jednoj godini prehranili bi se novcem koji se u devet najrazvijenijih zemalja tjedno potroši na hranu za mačke i pse! Za prehranu svih gladnih u svijetu bio bi dovoljan novac što ga Ameri potroše za mršavljenje! Kada bi četrdeset najgladnijih država izdvajalo za hranu koliko izdvajaju za oružje, glad bi nestala.
CLICK HERE
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori same korijenje iz kojega je izrasla naša kultura...
Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali.
Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova.
Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe)
Evo, obećala sam post o ANARHIZMU i vaše su želje ispunjene. Slijedi 16 stranica u wordu o anarhiji što bi trebalo biti dovoljno da vam ukratko objasni taj pojam i ideju.
Da skratimo priču…
KRENIMNO S DEFINICIJOM:
Anarhija ili Anarhizam je društveni poredak u kojem nema državnih zakona. Tako, na primjer, nema policije, sudova i vojske (time ni vojnog roka ni ratova...), a državne i privatne škole su zamjenjene društvenim školama, nema nezaposlenosti, kriminal je znatno smanjen, nema poreza, državnih granica... Organi vlasti su u potpunosti zamjenjeni samoupravnim komunama i radničkim sindikatima kao i njihovim federacijama, što znači da postoje upravljači koje biraju sami radnici tako da nema upravljača nametnutnih od strane države/vlasti.
Već kod samih riječi "anarhizam" i "anarhija" postoji puno krivih definicija i objašnjenja, tako u "Općoj enciklopediji" (JLZ, Zagreb, 1977.) stoji sljedeće: "Anarhija - bezvlađe, bezvlašće, raspuštenost, nedostatak zakona i autoriteta u društvu; nered, kaos.", dok u "Velikom riječniku stranih riječi" (Zora, Zagreb, 1974.) stoji: "Anarhija - bezvlađe, nered, bezvlašće, raspuštenost, nered, kaos". Istovremeno se sam anarhizam objašnjava kao politička struja neprihvatljivih ideja, što je razumljivo zbog konteksta (vrijeme totalitarne komunističke vlasti) u kojem nastaju spomenute publikacije. Naravno, ni dolazak parlamentarne demokracije (koja je u zapadnom svijetu prisutna već dugi niz godina) nije donio znatne promjene u samoj interpretaciji i korištenju tih riječi, pa se danas često srećemo sa korištenjem riječi "anarhizam" i "anarhija" kao sinonimima za nasilje, kaos i slično. To je potpuno krivo značenje.
Što onda zapravo znače te riječi? Sama riječ "anarhija" dolazi iz grčkog jezika i znači doslovno "ne" i "vlast" (grč. an-ne, arkhus-vladar). Takav direktan prijevod možda najbolje opisuje samo značenje te riječi. Potpuni izostanak svake vlasti i autoriteta. Kako je to moguće? O tome ćemo nešto kasnije...
Sama riječ "anarhizam" nastaje kao naziv za političku ideju i filozofiju koja teži anarhiji, dakle, društvu bez svake vlasti, autoriteta i prisile, te se kao takva koristi od početka 19. stoljeća pa sve do danas. Uz različite "dodatke" ona opisuje pojedine struje unutar anarhističkog pokreta, npr. anarho-sindikalizam, anarho-primitivizam, anarho-individualizam, eko-anarhizam i slično.
Samo anarhističko objašnjenje tih naziva se najbolje očituje kroz definiranje anarhizma kao političke ideje i filozofije, odnosno metode kojom će se doći do cilja - anarhije. Anarhija predstavlja "društvo blagostanja" (iako ovo zvuči pomalo patetično, no dobro), društvo u kojem vlast i autoritet zamjenjuje samoorganizacija, društvo ravnopravnosti, ravnopravne i pravedne distribucije svih proizvoda, ukratko, društvo u kojem svaka osoba može zadovoljiti svoje osnovne i sve ostale potrebe u maksimalnoj mjeri, a da pri tome ne radi na štetu drugih. Možda se u ovom posljednjem skriva jedna od osnovnih ideja - živjeti svoj život potpuno slobodno, ali uz punu odgovornost prema tuđoj slobodi.
Sada kada smo objasnili samo značenje riječi s kojima ćemo baratati na sljedećim stranicama, vrijeme je za nešto konkretnija pitanja i odgovore, koji se nužno nameću pri svakom spominjanju anarhizma i anarhije.
POVIJEST:
Po nekima, anarhizam je prvo organizirano društveno uređenje.
Prvi je put korišten u Kini još u antičko doba!
U devetnaestom stoljeću se prvi puta masovnije i osmišljenije pojavio na političkoj pozornici Europe. Nastankom radničkog pokreta, pojavljuju se teoretičari koji plasiraju ideje o oslobadjanju radništva i poboljšanju njihova života. To je doba kada se po prvi puta pojavljuju ideje socijalizma i demokracije. U to vrijeme lijeve partije još nisu bile profilirane, pa su tako socijalisti i anarhisti bili izuzetno bliski. Može se reći da je anarhizam potekao iz socijalizma. Vremenom se u socijalističkoj filozofiji sve više javljaju ideje etatizma, a partija se postavlja iznad masa. Na kongresu Prve Intrernacionale u Baselu, Švicarska 1869, anarhisti su usprotivili tim idejama i zbog svojih stavova bili preglasani, da bi tri godine kasnije bili izbačeni iz Internacionale. Od tada, odnosi socijalista i anarhista su u zahlađenju, iako surađuju na lokalnom nivou (u sindikatima) i u provođenju revolucija. Pariška komuna iz 1871. bila je vjerojatno prvi pokušaj anarhične društvene organizacije koji je globalno odjeknuo; kao što je komentirao Mihail Bakunjin, jedan od velikih povijesnih teoretičara anarhije.
Još je konkretnih i opširnih ostvarenja anarhičnih principa u društvu bilo i u vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, za vrijeme kojeg su radnici, često kao članovi anarhosindikalističkih organizacija kao što je CNT u Kataloniji i Aragonu, dokazali djelotvornost samouprave javnog prijevoza i proizvodnih poduzeća - industrijskih, kao i poljopriverednih: preko horizontalnih skupština su bile ostvarene kolektivizacije zemlje zaplijenjene od veleposjednika i u nekim slučajevima je čak bilo ukinuto i privatno vlasništvo; sve je to, međutim, bilo nasilno prekinuto zbog ratnog poraza, naime osim što su se borili protiv nacionalista i fašista pod vodstvom Franciska Franca (koji su imali i podršku fašističke Italije i nacističke Njemačke), anarhisti su se morali čuvati i Komunističke partije, koja je imala podršku od Staljina s izričitom zabranom naoružanja anarhista i s naredbom da se sabotiraju postignuća anarhičnih organizacija i pojedinaca. Bilo je, međutim vrlo bitno i iskustvo Makhnovićine, tj. pobunjeničke Ukrajine pod vodstvom seljačkog generala Nestora Ivanoviča Makhna i Kronstadtskog otpora u Rusiji. Oba ova otpora su bila slomljena i izbrisana od strane boljševika i njihove Crvene armije kojom je zapovijedao general Lav Trocki.
Danas anarhizam postoji jedino u Somaliji, gdje je uspostavljen nakon građanskog rata, a sukobi i dalje traju. Međutim Somalija je nerazvijena zemlja, tako da nije potpuno poznato kako bi anarhizam funkcionirao u savremenom društvu, pa je sve što ovdje pročitate o anarhizmu još uvijek samo teorija.
“ŠKOLE”:
Postoje dvije osnovne “škole” anarhističke misli: individualisti i kolektivisti. Prvi smatraju da se društvo treba reorganizirati u zajednicu slobodnih pojedinaca, a drugi zagovaraju dobrovojno udruživanje i suradnju pojedinaca na poslu i u malim lokalnim komunama.
Većina anarhista zagovara miroljubivi politički naćin ostvarivanja svojih ciljeva, ali u sklopu anarhizma postojala je i “škola” revolucionarnog anarhizma koja je zagovarala silu i teror.
ANARHIZAM ODLIKUJU 4 TEMELJNA KRITERIJA:
1. Anarhisti odbijaju svaki mogući oblik ljudske organizacije pomoću koje se može nametnuti bilo koji oblik političke, ideološke, ekonomske ili društvene prisile. Skloniji su slobodnim udruženjima punopravnih emacipiranih osoba.
2. Ideologije su prema anarhistima izraz postojećih i u institucijama ukorjelih vladajućih odnosa (vladavina) i služe njihovoj stabilizaciji. Anarhizam je ateističan i nereligiozan; on nije samo interacionalan, već je i anacionalan. Anarhisti odbijaju svaku sistematizaciju svoje kritike društva.
3. Cilj anarhizma jest društvo oslobođeno od vladajućih struktura, tj. anarhija, u kojoj bi umjesto vladavine ljudi nad ljudima nastupilo upravljanje nad stvarima. To buduće društvo nije «kaotično», nego je organizirano prema načelima federalizma.
4. Anarhistički pojam revolucije obuhvaća shvaćanje da nije potreban prelazak iz postojećeg stanja u anarhizam i da ljudi ne moraju biti potpuno politički i ekonomski slobodni prije nego li se ostvari sveopće ljudsko oslobađanje. Anarhističko društvo je moguće u sadašnjosti te su revolucija i stvaranje anarhističkog novog društva istovremeni procesi.
TKO SU ANARHISTI/ANARHISTKINJE?
Bilo tko. Ti, ja, oni, mi... Grupe i osobe koje se žele identificirati s anarhističkim pokretom i koje djeluju u tom smjeru. Ne postoji neki poseban kriterij koji to određuje, niti postoji jasno zacrtano pravilo što nekoga čini dijelom anarhističkog pokreta. Ljudi su različiti pa su tako i načini razmišljanja i djelovanja različiti.
Ipak, kako bi izbjegli mogućnost zabune i ovako nejasnog objašnjenja, nužno je naglasiti da postoje neke osnovne vrijednosti (o kojima će biti riječi nešto kasnije) koje svi dijele i time se jasno, ali dovoljno otvoreno, definira što ulazi unutar naziva anarhizam.
Često se kroz mistifikaciju anarhizma provlači ideja o stereotipu pa su anarhisti često prikazani kao lako prepoznatljivi po svom izgledu, načinu ponašanja, jednakom djelovanju i cijelom nizu stereotipa koji nemaju nikakve veze sa stvarnim životom.
Anarhizam je politička ideja i samim time je bilo tko može prihvatiti i prakticirati, a da pri tome nastavi živjeti svoj život, radi svoj posao, zabavlja se na isti način, no s jednom velikom razlikom - promjenom gledanja na svakodnevne poslove, odnose s ljudima, odnose prema društvenim pojavama, itd. Električar, vodoinstalaterka, nuklearni fizičar, profesor ekonomije, povjesničarka, kuhar, dimnjačar, vrtlarica, učitelj, smetlar, socijalna radnica, novinar, nezaposlena osoba, zidar, vozač autobusa, bilo tko od tih ljudi može imati ili ima anarhistička uvjerenja. Anarhizam je društvena ideja, kao takva je primjenjiva na cijelo društvo, bez obzira gdje se mi u društvu nalazili. Ipak, i tu postoji nešto sasvim jasno i samo po sebi razumljivo, jer odnos moći u društvu određuje i činjenicu da politička i ekonomska elita neće sama sebi odrediti odricanje od moći koju posjeduje pa tako neće biti niti dio anarhističkog pokreta, koji joj posjedovanje te moći osporava.
Tu se može navesti i primjer koji neke anarhističke skupine stalno naglašavaju, a to je da većina ljudi u društvu, gdje god živjeli, svakodnevno prakticiraju mnoge anarhističke ideje i vrijednosti, iako nikada to ne bi nazvali anarhizmom ili možda nikada nisu čuli za anarhizam. Čini li ih to anarhistima? Da i ne. Da, utoliko što prakticiraju nešto što je svojstveno anarhizmu. Ne, utoliko što za tim nema posebne potrebe. Ideološki neopterećeno djelovanje je često daleko djelotvornije od ideološki opterećenog djelovanja, koje lako može završiti u nedjelotvornom dogmatizmu.
Ljudi tako svakodnevno pomažu svojim susjedima, prakticiraju suradnju i solidarnost na različite načine, pružaju besplatne usluge, pokreću zajedničke projekte, a sve to na bazi osnovne ljudske solidarnosti, ravnopravnosti i, što je možda najvažnije, bez ikakve prisile "sa strane" da takvo što rade. Naravno, bilo bi netočno reći da je uvijek tako, no bez obzira na sve nametnute vrijednosti koje često primjenjujemo u svom životu, ipak možemo uočiti niz ovakvih primjera u svojoj najbližoj okolini.
Da bi bili (ili ako već jeste) anarhist ne morate izgledati ovako (tj. ne morate biti punker da bi bili anarhist, ali isto tako, jedno ne isključuje drugo)
p.s. baš je tu Rotten dobro ispao, je l’ da? ;D
Hm,… da,
uglavnom… :)
KAKO BI DRUŠTVO FUNKCIONIRALO BEZ AUTORITETA I VLASTI?
Već danas društvo nerijetko funkcionira bez autoriteta i vlasti. Država ne može funkcionirati bez tih modela prisile. Društvo može!
Današnju društvenu strukturu i organizaciju uvjetuje postojanje države. Institucija države svoje postojanje bazira na toj strukturi i organizaciji, koja je autoritarna, hijerarhijska, patrijahalna i strogo kontrolirana. Čak i tzv. "liberalna" država prakticira visoku razinu kontrole i to na više načina. S jedne strane, država mora voditi računa o tome da se autoritet ne dovodi u pitanje (npr. nedopustiva je neposlušnost, neplaćanje poreza, ekonomsko i političko organiziranje koje nije povezano s državom i sl.), dok s druge strane, pazi na to da se održi privid individualne moći svake osobe u procesu odlučivanja, pa se tako svake četiri godine održavaju izbori, koji se također događaju u strogo kontroliranim uvjetima. Kako? Riječ je uvijek o istom krugu ljudi, političkoj i ekonomskoj eliti, kojima njihov položaj u društvu dozvoljava sudjelovanje u utrci do pozicija moći.
Cijeli sustav zapravo počiva na ideji održavanja moći jednog društvenog sloja, što u stvarnosti nema nikakve veze s mogućnostima funkcioniranja cijelog društva. Društvo bi funkcioniralo i bez političke i ekonomske elite, koja sebe voli predstavljati "nužnom" i "izrazito potrebnom", dok je zapravo riječ o pukom održavanju na poziciji moći.
Anarhistički odnos prema društvu je potpuno suprotan. Moć ne bi nitko posjedovao i svi bi posjedovali moć. Naravno, ne moć nad nekim, već moć ispunjavanja svih svojih potreba, moć zajedničkog djelovanja i nadasve moć odlučivanja o svom životu.
Anarhizam se ne protivi organizaciji, već predstavlja oblik organizacije, koji bi mnogi anarhisti i anarhistkinje nazvali savršenim oblikom organizacije. Savršenim zbog nužnosti ravnopravnog sudjelovanja svih osoba u društvu, što za razliku od trenutne društvene organizacije nudi stvarnu mogućnost odlučivanja. Naravno, sada će vam se učiniti kako je to nemoguće zbog same veličine društva... No, nije nemoguće. Društvo je danas organizirano kao ogromna zajednica i centralizirano, što zapravo nema nikakve veze sa svakim od nas. Ljudi u svom svakodnevnom životu nikada ne dolaze u dodir sa svim osobama u društvu, a najčešće nemaju nikakve (direktne ili indirektne) veze sa dijelovima društva kojima ne pripadaju. Određuje nas mjesto stanovanja, mjesto gdje radimo, mjesto gdje se zabavljamo i provodimo slobodno vrijeme. Imamo određen krug prijatelja i poznanika. Zapravo, imamo nekoliko interesnih skupina unutar kojih prakticiramo svoje svakodnevne aktivnosti. To ujedno predstavlja i dobru osnovu za temeljnu zajednicu unutar anarhističkog društva. Takve zajednice se mogu udruživati, surađivati, međusobno koordinirati, zajednički odlučivati, a sve to na ravnopravnoj razini i po principu mreže, a ne piramide, kao što je to slučaj kod državne organizacije društva.
Zajednice ljudi bi se organizirale prema osobnim afinitetima i prema lokalnim potrebama, vezano uz proizvodnju, stanovanje, prijevoz, ili bilo koji drugi dio života. Njihovu povezanost uvjetovale bi potrebe, a obavljanje poslova unutar njih stvorilo bi punu zaposlenost i znatno kraće radno vrijeme, jer puna iskorištenost radne snage znači maksimalnu učinkovitost i kratko radno vrijeme.
Ali tko bi natjerao ljude da rade, pitate se? Nitko, jer kada radimo za puno zadovoljavanje svojih potreba, ne treba nam prisila. Uostalom, izbor radnog mjesta bi bio potpuno slobodan, a osobna odgovornost nam uvijek nalaže da obavimo i neke poslove koji nam možda nisu najdraži, ali nam je jasno da bez obavljanja tih poslova ništa ne bi funkcioniralo. Pa, zar ne radimo takve poslove i danas i to bez prisile? Recimo, čistimo svoje stambene prostore, peremo suđe, čistimo wc, gradimo kuće i stanove, gradimo ceste i tvornice, popravljamo različite strojeve... Sve to se radi zbog potrebe, a kada je jasno da to radiš za sebe i ljude oko sebe, a ne za šefa, onda je takva podjela posla još prirodnija i tada ćemo biti spremniji raditi stvari koje nam možda i ne odgovaraju najbolje, ali znamo zašto ih radimo.
No, ne bi bilo dobro reći da se osporavaju baš svi autoriteti. Postoji nešto što zovemo racionalni autoritet, koji počiva prvenstveno na znanju. Tako će autoritet liječnika ili arhitekta uvijek imati konačnu riječ u odlukama o tretiranju neke bolesti ili u izgradnji neke građevine. Sasvim je jasno da neće doći do situacije u kojoj ljudi grade kuću koja će se srušiti ili nešto slično. To bi bilo krajnje nerazumno.
Hijerarhijska, autoritarna i centralizirana organizacija društva je, kada to vrlo pojednostavimo, neprirodna i bazira se (kao što je to puno puta ponovljeno) isključivo na potrebi političke i ekonomske elite da se održi na vlasti. Samim time se onemogućava zadovoljavanje potreba društva. Dok jedni (manjina) profitiraju kroz takav pristup, drugi (većina) rade i gube - što je također neprihvatljivo. Trenutak kada dolazi do stvarne promjene je onaj kada ta većina preuzme stvar u svoje ruke i kroz zajednički napor s cijelim društvom u potpunosti reorganizira društveni život. To se neće dogoditi brzo ili preko noći, već je riječ o dugotrajnom procesu, r/evoluciji.
A ŠTO S NASILJEM I KRIMINALOM?
To je jedno od težih pitanja. Ne zbog toga jer ne postoji odgovor, već zato što su te dvije pojave usko povezane s duboko ukorijenjenim vrijednostima koje proizlaze iz današnje društvene organizacije i strukture.
Nasilje i kriminal najčešće su posljedica današnjih društvenih odnosa, prvenstveno odnosa moći i ekonomske neravnopravnosti. Manji dio tih pojava možemo pripisati psihičkim problemima osoba koje posežu za njima. Iako su i ti psihički problemi često povezani s društvenim odnosima.
Danas bogatstvo, odnosno posjedovanje novca i silne imovine, predstavlja društvenu vrijednost, "dobar" položaj u društvu, te daje moć. Sasvim je jasno da u takvoj situaciji ljudi posežu za kriminalom kao jednom od mogućnosti stjecanja novca ili imovine. Zapravo, posežu za ilegalnim kriminalom, jer kriminal je i stjecanje istog na temelju tuđeg rada, a to je ono što politička i ekonomska elita u postojećem ekonomskom sustavu rade.
Nasilje je također bazirano na odnosima moći u društvu. Najčešće se koristi za postizanje dominacije, bilo u obitelji, školi, na poslu, unutar vlasti, u međudržavnim odnosima... Gdje god se koristilo i na koji god način, uvijek ima isti cilj - dominaciju nad nekim ili nečim. Tu treba naglasiti da unutar bilo kojeg društva monopol nad nasiljem ima baš država. Država posjeduje vojsku, policiju, razne represivne službe, naoružanje, tvornice naoružanja, institucije i škole koje razrađuju strategije upotrebe nasilja i njegove učinke. I opet, cijeli taj sustav nasilja je usmjeren na jedno - održavanje moći. Samim time možemo reći da država počiva na nasilju, iako ne uvijek fizičkom (unatoč činjenici da ta prijetnja uvijek postoji i uvijek je prisutna), već i na nešto sofisticiranijim oblicima nasilja, kao što su prijetnje kaznom, raznim ukidanjima prava i što je u posljednje vrijeme opet aktualno, stalnim upozoravanjem na opasnost od terorizma, što povećava potrebu za boljom kontrolom.
Rat, odnosno, totalni rat, koji je danas najčešći oblik ratovanja, predstavlja krajnji oblik nasilja i glavno je sredstvo obračuna između država ili skupina koje žele uspostaviti svoju vlast. Legalni i ilegalni teroristi (ovisno tko je u poziciji moći proglašava ovaj ili onaj terorizam legalnim ili ilegalnim) se koriste istim metodama i u iste svrhe - za stjecanje moći.
Sasvim je jasno da postojanje autoriteta, moći nad nekim, vlasti, hijerarhije, ekonomske neravnopravnosti i svega ostalog što obilježava suvremeni način življenja uvelike doprinosi porastu kriminala i nasilja u društvu i to na svim razinama. Jednostavno je riječ o modelu djelovanja koji je postao prihvatljiv i koji se vrlo jednostavno prenosi na svaki segment društva. Tako država vlada nad svima nama, na nižoj razini vlasnici tvornica vladaju nad djeca nad kućnim ljubimcima... Ovaj banalan primjer samo dobro prikazuje na koji način se upotreba autoriteta i nasilja prenosi sa najviše hijerarhijske razine na najnižu. Možemo čak reći da je svaka vlast nasilje. Nametanje svojih želja nekome drugome predstavlja nasilan čin, bez obzira što to ne uključuje nužno fizičko nasilje.
Tu dolazimo do mogućeg odgovora na pitanje u naslovu. Čini se da bi, nakon svega iznesenog, promjena sustava vrijednosti i načina organizacije društva umanjila i minimalizirala bilo koji oblik nasilja i kriminala u društvu. Nepostojanjem autoriteta i hijerarhije u organizaciji, nestaje mogućnost i potreba postizanja dominacije i moći nad nekim, a kao što je ranije rečeno, put do toga je nasilje. Što se tiče samog kriminala i stjecanja imovine, odgovor je vrlo jasan - ekonomska ravnopravnost, puno ispunjavanje svih potreba i činjenica da posjedovanje više od onoga što nam uistinu treba ne predstavlja nikakvu društvenu vrijednost, niti daje nekome na važnosti, bi u potpunosti umanjila ili čak uzrokovala nestajanje kriminala u tom obliku.
Naravno, uvijek ostaje otvorena mogućnost da će psihički poremećene osobe posegnuti za nasiljem, no to je sada već medicinsko pitanje, koje zahtijeva i medicinski pristup. Ipak, možemo zaključiti da bi i takvih pojava bilo manje u društvu u kojem bi ljudi živjeli punijim i kvalitetnijim životom, a sasvim je jasno da puno psihičkih poremećaja nalazi uzroke u nezadovoljstvu općom kvalitetom življenja.
ALI NA TELEVIZIJI SU POKAZALI NASILNE DEMONSTRACIJE I ANARHISTE… KAKO BI ONDA UOPĆE DOŠLO DO TAKVOG NENASILNOG DRUŠTVA?
Da, pitanje nasilja i nenasilja unutar samog anarhističkog pokreta je veliko pitanje, odnosno, najčešće pitanje je koliko nasilja i kakvo nasilje. Već smo utvrdili da je trenutna struktura i organizacija društva uvelike bazirana na nasilju, tako da je i odnos svake pojedine osobe u društvu prema nasilju različit. Isto se može reći i za osobe unutar anarhističkog pokreta, ali s jednom razlikom. Naime, unatoč činjenici da postoje "frakcije" (ako se to tako može nazvati) koje naginju ekstremnom nasilju, one ipak čine toliku manjinu da možemo reći kako govorimo o zanemarivom broju. Zatim imamo veću skupinu koja ne smatra nasilje jedinim putem, međutim, određene vrste nasilja smatra korisnima - tu se prvenstveno misli na nasilje nad objektima, dakle, nanošenje ekonomske štete, razne vrste simboličnog nasilja, koje nikako nije usmjereno protiv ljudi. Najveći dio pak zastupa prilično nenasilne modele djelovanja, iako će i to od strane medija, političke i ekonomske elite biti proglašeno nasiljem (čime to djelovanje postaje "ilegalno" ili na rubu legalnog), a to uključuje štrajkove, blokade prometa i proizvodnje, okupacije stambenih i proizvodnih prostora, i slične akcije, unutar kojih je jasan cilj, a količina nasilja je svedena na nužan minimum (samoobranu). Zadnju skupinu, odnosno, opet jedan ekstreman dio čini "frakcija" koja zagovara potpuno nenasilje i to u svakoj situaciji, čime isključuje i mogućnost samoobrane. Tu je također riječ o manjini, koja ima izrazito mali broj zagovornika.
Ako pogledamo na ovaj općeniti pregled stavova prema nasilju, odnosno nenasilju, sasvim je jasno da govorimo o širokom spektru stavova, unutar kojeg ipak dominira nenasilje, ali u onoj mjeri u kojoj je to prihvatljivo s obzirom na trenutno stanje u svijetu.
Mediji često traže spektakl koji će povećati prodaju pojedinih novina ili gledanost i samim time prikazuju samo ono što je spektakularno, a vrlo rijetko ili gotovo nikad ne govore o sadržaju koji stoji iza pojedine anarhističke ili neke slične manifestacije. Ako ne dođe do nasilne situacije na manifestaciji na kojoj se očekivao takav spektakl, izvještaj će ipak sadržavati rečenicu "došlo je do sukoba s...", jer to daje na dramatičnosti cijeloj priči, unatoč činjenici da ne postoji niti jedna fotografija ili snimka tog "sukoba". To se dogodilo dovoljno često da možemo govoriti o tome kao uobičajenoj pojavi unutar medija. To također puno govori o tzv. "objektivnosti" pojedinih medijskih kuća. Naravno, to ipak ne znači da se pojedine nasilne situacije nisu dogodile, pitanje je na koji način, zbog čega, protiv čega je to nasilje bilo usmjereno i koliko ga je uistinu bilo?
Najčešći problem koji se javlja tijekom masovnih okupljanja i prosvjeda je otvaranje mogućnosti za razne osobe sklone nasilju da to nasilje i prakticiraju. Ne zbog toga što to smatraju politički motiviranim nasiljem, već naprosto zato jer su sklone nasilju - no, to nas vraća na priču o poremećenom sustavu vrijednosti ili pak mentalnom poremećaju, koji nasilje tretira kao vrijednost (što ono nije) koja omogućava stvaranje osjećaja moći, tj. nadmoći.
S druge strane, gledajući na anarhističke stavove prema nasilju, pogotovo organiziranom nasilju, kao što su ratovi ili teroristički napadi, sasvim je jasno da govorimo o izrazito nenasilnom pokretu. A što onda reći o propagandi djelom? Da, neke su anarhične grupe i pojedinci u prošlosti bili sudionici raznih nasilnih manifestacija, čak i atentata. Jedan od najpoznatijih povijesnih primjera je ubojstvo Umberta I. Savojskog koje je počinio anarhist Gaetano Bresci izjavivši da je to učinio kako bi osvetio tisuće nevinih mrtvih koje je masakrirala kraljevska vojska u Milanu koju godinu prije toga. Taj način djelovanja se zove "propaganda djelom" i bio je relativno popularan na prelazu iz 19. u 20. stoljeće. Kasnije je međunarodni slobodarski pokret odbacio tu metodu smatrajući je više štetnom nego korisnom pa se propaganda djelom više ne prakticira već skoro sto godina. No, ipak treba naglasiti i to da se često događalo (i događa se) da se anarhiste nepravedno osuđuje za takva djela, kao što je bio slučaj sa Saccom i Vanzettijem, osuđenima na smrt u SAD-u 1920-ih godina, a slično je završio i Giuseppe Pinelli u Italiji 1969. pa i Mumia Abu Jamal, također u SAD-u, koji na neodređeno vrijeme sjedi u zatvoru i čeka izvršenje smrtne kazne još od 1982.U svakom slučaju, potpuno je krivo zbog razdoblja propagande djelom reći da anarhisti jesu ili da su bili nasilnici i teroristi - rijetki su bili oni koji su se odlučivali na jedan takav čin i to su redovito činili iz očaja i uvijek su pazili da ne nastradaju nevini ljudi, trebali su nastradi samo toliko im mrski vladari, htjeli su tako pokazati narodu da oni nisu nedodirljivi.Tih par godina ekstremnog nasilja nikome nije donijelo ništa dobro, pa su i najradikalniji zagovornici "propagande djelom" ubrzo odustali od te metode ili je čak počeli osuđivati kao potpuno neprihvatljivu.
Danas zato govorimo o pokretu koji se protivi takvom organiziranom nasilju, jer njegova jedina svrha može biti stjecanje moći nad nekim. Tako je terorizam, bio upakiran u rat (legalan terorizam) ili ne (ilegalan terorizam), potpuno neprihvatljiv koncept, zato što nudi strah, mržnju, još više nasilja i zato što ga u pravilu provode skupine koje žele nametnuti svoj sustav vrijednosti, koji često nije posebno drugačiji od dominantnog, samo je riječ o drugim ljudima koji provode vlast.
Sve to također nalazi svoju osnovu u činjenici da je terorizam nastao (to je povijesna činjenica) kao model kojim je država (tu govorimo još o antičkim državama, ali i mnogim kasnijim) držala svoje podanike u pokornosti u trenucima kada bi postojala opasnost od pobune ili neposlušnosti. Teror, dakle širenje straha, najbolje provodi onaj tko ima monopol nad nasilnim sredstvima i institucijama, te tko ih može koristiti u najširoj mjeri. To su uvijek, baš kao i danas, bile države. Tek kasnije u povijesti se taj model počeo korisiti i na nižim razinama, ili čak individualno, međutim, najjači u toj "igri" je uvijek ostala država. Pogledajte samo ratove i način na koji se vode, te što se sve događa u ratovima... Cijela povijest je prepuna nabijanja na kolce, razapinjanja, mučenja, kuli od kostiju i sličnih gadosti, a sve to je imalo za svrhu jedno - širenje straha (terora). Rat ili terorizam ne mogu biti put u jedno nenasilno i neautoritarno društvo. Ratovi se danas vode isključivo zbog "postizanja mira", a koliko je apsurdna ta izjava ne treba ni govoriti. Niti jedna vojna sila ne postoji zato da bi "kontrolirala, osvajala i zastrašivala", već isključivo zbog "očuvanja mira". To je jednako kao da kažete da ste zapalili kuću kako bi je zaštitili od požara.
Takav način djelovanja je, iz anarhističkog polazišta, potpuno neprihvatljiv. Zato je i osnova svakodnevnog anarhističkog djelovanja i razvoja društvenih projekta nenasilna, a pojedinačne nasilne ispade tijekom velikih manifestacija ostavljamo otvorenima za diskusiju.
KAKO BI DRUŠTVO BILO ORGANIZIRANO I TKO BI GA ORGANIZIRAO?
Na početku je nužno reći da ne postoji "univerzalno rješenje" koje će svugdje u svijetu funkcionirati. To je ideja koje njeguju razne totalitarne i autoritarne ideje, a to je u stvaranju jednog uistinu slobodnog društva potpuno neprihvatljivo. Do danas su svi pokušaji organiziranja na jedinstven (univerzalan) način propali - povijest je prepuna takvih primjera. Strašna je pomisao na postojanje pokušaja primjenjivanja istog modela na svako društvo, bez obzira na kulturni, lokalni i svaki drugi kontekst.
Društvena organizacija i oblik koji će ona imati ovisi isključivo o samom društvu, odnosno o zajednici o kojoj je riječ. Već smo utvrdili kako je ideja o anarhističkom društvu bazirana na manjim zajednicama, decentraliziranim, ali povezanim. Unutar manje zajednice je puno lakše donositi zajedničke odluke, te je jednostavnije uskladiti različite želje i potrebe. To je jedan od osnovnih uvjeta općeg zadovoljstva - svatko mora u potpunosti ostvariti svoje potrebe i svatko mora biti u mogućnosti sudjelovati u procesu odlučivanja.
Dakle, organizacija bi počivala na tim malim zajednicama (da li govorimo o desetinama, stotinama ili tisućama ljudi, to je također pitanje samih zajednica) i svakoj pojedinoj osobi unutar njih, a njihova povezanost i koordinacija bi postojala u onoj mjeri u kojoj je to uistinu potrebno. Danas se najčešće govori o povezanosti koja zadovoljava formu (ulazak u razne federacije, integracije, institucije i sl.), dok zapravo takav oblik udruživanja i povezivanja ne zadovoljava potrebe društva. No, znamo čije potrebe zadovoljava, zar ne? Nema potrebe stalno ponavljati očito...
Drugo bitno pitanje kod organizacije društva je pitanje teritorija. Granice, kakve danas poznajemo, su neprirodne i kao takve nemaju drugu funkciju osim što označavaju teritorij koji kontrolira pojedina politička i ekonomska elita. Kao takve, postaju nepotrebne, a organizacija zemlje postaje prirodnija, kroz stvaranje bio-regija, koje nisu podjeljene strogim granicama i koje su usko povezane. Bio-regije oduvijek imaju važnu ulogu u životu ljudi. Ljudi su oduvijek naseljavali pojedine bio-regije zbog određenih pogodnosti - pitke vode, plodne zemlje, šume i na tisuće drugih razloga koji su omogućavali zadovoljavanje ovih ili onih ljudskih potreba. Pitajte bilo kojeg znanstvenika i odgovor na pitanje o bio-regijama će biti "Da, to su jedine 'granice' koje priroda poznaje." S obzirom na to da je čovjek sastavni dio prirode, što bi onda bilo prirodnije od ravnanja prema samoj prirodi?
Naravno, organizirati život u skladu s prirodom ne znači u potpunosti napustiti tehnologiju i sve ono do čega je ljudska vrsta došla kroz proces evolucije. Sasvim je sigurno da će postojati zajednice koje će napustiti tehnologiju i vratiti se primitivnim oblicima tehnologije i proizvodnje, međutim, to nije nužan korak za cijeli svijet.
Danas se tehnologija (zlo)upotrebljava vrlo neodgovorno i često kao još jedno sredstvo stjecanja moći (bilo koje vrste). Ipak, odgovorno korištenje tehnologije i, što je izrazito važno, korištenje zbog stvarnih potreba značilo bi stvarnu pomoć u organizaciji proizvodnje, prijevoza i sl. Recimo, automobili su dobar primjer današnjeg krivog odnosa prema tehnologiji. Kako pitate se? Pa, sasvim je jasno i poznato da su automobili i cijela prateća industrija izrazito štetni (na više načina), međutim, manje je poznato da postoje jednako učinkovite alternative u prijevozu, koje nisu štetne ili su tek neznatno štetne. Pa, zašto se ne koriste već danas? Zato što stara tehnologija nije dovoljno iskorištena i zato što novi oblici prijevoza ne smiju postati dio masovne proizvodnje dok se u potpunosti ne iscrpe stari. Velike industrije imaju kontrolu nad tim i unatoč činjenici da su sve štetnosti poznate, nastavljaju skrivati nova znanstvena postignuća i promovirati stara. To je tipičan primjer neodgovornog korištenja tehnologije, a drugih, sličnih primjera ima na tisuće.
Takvo korištenje tehnologije je uvjetovano društvenom organizacijom kakvu danas poznajemo - umjesto da je tehnologija u službi ljudi, ljudi su u službi tehnologije.
Naime, odgovorna upotreba tehnologije može uvelike olakšati organiziranje proizvodnje i samim time osigurati neke od ljudskih potreba, a da se pri tome troši što manje rada, vremena i prirodnih sirovina. Način upotrebe tehnologije je društveno pitanje, a ne pitanje pojedine industrije, te stoga nalazi svoje mjesto u dijelu o društvenoj organizaciji.
DOBRO, RECIMO DA BI TAKVO DRUŠTVO FUNKCIONIRALO, NO KAKO DOĆI DO TAKVOG DRUŠTVA?
Tijekom povijesti bilo je različitih pokušaja stvaranja takvog društva. Niti jedan od tih pokušaja nije trajao duže od par godina. Zapravo, jedini pokušaj koji je bio najbliži tom cilju dogodio se u Španjolskoj, između 1936. i 1939. godine. O tome su napisane mnoge knjige, te se često navodi kao vrlo uspješan primjer, međutim, sve skupa bilo je kratkog vijeka, jer su komunisti (po Staljinovom naređenju) slomili svaki pokušaj daljnje društvene promjene koja se tamo događala.
No, nećemo se zadržavati na povijesnim primjerima - o tome možete pronaći cijeli niz druge literature.
Sasvim je jasno da do društvenih promjena ne dolazi "preko noći". Na taj način se mijenja vlast, no ne i društveno uređenje, jer postojeći sustav vrijednosti se ne može promijeniti od danas do sutra. Dakle, riječ je o procesu. Taj proces možda najbolje opisuje riječ (koja se u posljednjih desetak godina sve češće pojavljuje) r/evolucija.
Za razliku od revolucije, koja znači promjenu "preko noći", barem u onom klasičnom shvaćanju te riječi, r/evolucija uključuje proces prije same promjene, samu promjenu i vrijeme nakon promjene, jer neprestano traje i pitanje je da li ikada prestaje. Taj proces se događa postupno, dug je i obuhvaća sve segmente života, tražeći prvo osobnu promjenu kod svake pojedine osobe u društvu, što zapravo postupno vodi i društvenoj promjeni, kao konačnom cilju. On uključuje primjenu novog sustava vrijednosti na svakidašnje situacije, prakticiranje novih oblika organizacije i razne društvene, ekonomske, i slične "eksperimente", kojima bi se pokazalo kako je uistinu moguće organizirati život na drugačiji način, ali i koji bi pokazali neke od mogućih puteva za postizanje samog cilja.
Pokušaj postizanja nagle promjene, kada se malo bolje pogleda, u ovom trenutku bi (baš kao i u povijesti) značio ogroman društveni sukob, prvenstveno zbog postojećeg vrijednosnog sustava koji ne prihvaća niti najmanje promjene, a kamoli neke koje bi ga u cijelosti dovele u pitanje. Pokretanje takvog društvenog sukoba bi značilo rat, a kao konačan ishod tog rata imali bi nametnuti sustav vrijednosti, bez obzira na to tko bi bio poražena, odnosno pobjednička strana. Time bi zapravo svi bili poraženi, a društvo bi ostalo (u vrijednosnom i organizacijskom smislu) tamo gdje se nalazi i danas - jedni bi vladali, drugi bi izvršavali.
To ipak ne znači da se treba prepustiti apatiji i uvjerenju kako danas nije moguće bilo što promijeniti. Čak naprotiv, nužno je svim mogućim i prihvatljivim sredstvima pokušati približiti sebe i druge tom društvu ravnopravnosti i potpune slobode. Novi sustav vrijednosti zahtijeva i nove modele djelovanja. Razni projekti solidarnosti, uzajamne pomoći, nehijerarhijske organizacije, alternativne edukacije, zaštite prirode, alternativnih oblika proizvodnje, itd. su samo jedan od načina djelovanja. Također, nužno je opet i iznova dovoditi u pitanje sve nametnute autoritete i strukture, te svojim primjerom nuditi alternativna rješenja, a ne prihvaćati kompromisne situacije koje nas na kraju, iz kompromisa u kompromis, odvode u krajnju poslušnost i pretvaraju u nečije podanike. Ne treba imati podanike i ne treba biti podanik. To je jednostavna filozofija.
Naš svakodnevni život i djelovanje nas odvode u jednom ili drugom smjeru. Time, zapravo, sami biramo što želimo, unatoč činjenici da smo ponekad prisiljeni učiniti neke stvari i protiv naše volje. To nikoga ne treba spriječiti u pokušaju ostvarivanja drugačijih ciljeva. Ne, baš naprotiv, to nas može ohrabriti da se još jače potrudimo promijeniti takvo stanje stvari.
Sve to je dug i ponekad težak proces, ali ako u njemu ne sudjelujemo, biti će još duži i još teži.
DOBRO, JA SAM ANARHIST. ŠTO DA RADIM?
Kao prvo, nisi anarhist ako pročitaš jedan jedini bezvezni tekst. Anarhizam je čitava filozofija, sustav misli koji je dinamičan i raznolik, preglomazan da bi ga se moglo utrpati u jedan sitni tekstić. Zato trebaš još čitati, da bi shvatio što je to doista. Kao drugo, anarhisti ne postavljaju pitanja tipa «što da radim?», jer to znači da su podložni nekome, dakle, dio autoritarne strukture. Anarhisti misle svojom glavom i rade samo ono što im govori njihova savjest i svijest, koje treba razvijati i usavršavati, bez obzira kako razvijene bile. Biti anarhist znači biti čovjek. A biti čovjek je ništa drugo do biti biće prakse – praksa je, nadalje, neizostavan dio anarhizma i upravo nas ona kao takve određuje. Biti idejno nešto, a praktički ništa, nije alternativa.
ZNAČAJNIJI PREDSTAVNICI:
Vjerojatno ste se zapitali tko su ti "teoretičari" i zašto ih ne spominjem imenom. Već sama pretpostavka da je netko teoretičar navodi na sumnju da bi se mogao postaviti iznad mase i postati tumač pokreta odnosno pisac nekakvog pravilnika ponašanja anarhista. Oni su zazirali od pisanih iskazivanja filozofije i vrlo su često bili kontradiktorni u napisanom. Smatrali su da čak ni najdobronamjernija i najinteligentnija grupa na vodećim mjestima, ne može koristiti narodu jer se, već samim postavljanjem na mjesto predvodnika, dotična grupa svrstava u klasu iznad naroda.
Svejedno, navest ću neke:
William Godwin – rođen je 1765., a umro 1836. godine. Engleski filozof i povjesničar; djelom Razmatranje pojma političke pravednosti (1793) stječe glasfilozofa engleskog radikalizma te postaje jedan od utemeljitelja anarhističke teorije. Pisac je romana Caleb Willams, Saint Leon i povjesnih djela Chaucerov život i vrijeme te Povijest Commonwealtha. U političkim spisima razmatra i pitanje revolucije, koju smatra izrazito negativnom. Bitna satavnica njegova djelovanja je racijonalizam, odnosno vjera da se ratovi, sukobi i krvoprolića mogu zaustaviti djelovanjem razuma.
Citati: " Društvo nije ništa drugo nego skupina pojedniaca. Društveni zahtjevi i dužnosti moraju biti skupina zahtjeva i dužnosti tih pojedninaca, i niti jedni niti drugi ne smiju biti svojevoljni."
" Oslobodite ljudski um od ropstva ... "
Max Stirner - rođen je u je u njemačkom gradiću 1806. godine kao Johann Caspar Schmidt. Nakon dovršetka gimnazije u Berlinu studira filozofiju i to kod Hegela koji je u početku bio veliki uzor mladome autoru. Tijekom četdresetih godina devetnaestog stoljeća Stirner provodi vrijeme u društvuBruna i Edgara Bauera te Marxa, Engelsa, Arnolda Rugea i drugih mladih intelektualaca. U dijelu Jedini i njegovo vlasništvo (1844) Stirner izlaže svoju radikalno-idealističku filozofsku orijentaciju te vrlo oštro napada Hegela, Marxa, Proudhona i druge. Središte Stirnerove teorije čini pojedinac, Jedini, koji je sam sebi jedini zakon, a njegovo djelovanje ne smije biti podčinjeno nikakvom moralnom ili političkom autoritetu. Kritizirajući državu kao negaciju individualne volje i kolektivističko uobličenje koje vrši nasilje nad pojedincem, Stirner ukazuje na nužnost sukoba pojedinca i države, a upravo u tom kontekstu kritizira Marxa i Pruodhona zbog njegova uvjerenja da se pitanje vlasništva može riješiti
Pierre-Joseph Proudhon - rođen je 1809. godine u Besanconu. Na političku pozornicu stupa kao publicist i ekonomist, a popularnost stječe spisom Što je vlasništvo? (1840.). Svojim tekstovima izaziva skandale i javnu osudu, pa često dolazi u sukob s vladajućim strukturama.Negira potrebu za državom i političkim organizacijama bilo koje vrste, izgrađuje sustav zasnovan na načelu međusobne pomoći (mutualizam). Zalaže se za potpunu autonimiju proizvođača, odnosno njihovu neovisnost o bilokojem obliku autoriteta. Umro je 1865. godine u Passyu.
Citati: " Ako bi od mene tražili da odgovorim na pitanje: Što je ropstvo? i ako bih ja odgovorio jednom riječju: Ubojstvo!, smisao mojih riječi bi odmah bio shvaćen. Ne bih morao iznositi daljnje argumente kako bih dokazaoda je moć nekome oduzeti misli, volju, osobnost, moć upravljanja nad životom i smrti, i da porobiti čovjeka znači ubiti ga. Zašto onda, na pitanje: Što je vlasništvo? ne bih odgovorio, Krađa!"
" Pravo na proizvode je ekskluzivno; pravo na sredstva je zajedničko!"
" Revolucija je snaga nad kojom niti jedna sila, nadprirodna ili ljudska, ne može predvladati, i u čijoj je prirodi da raste s pojavom svakog novog otpora... Što ju više tlačiš, ona ima veću snagu i njene akcije postaju neopirive. Isto tako je i s trijumfom jedne ideje, bez obzira da li se ona proganja, maltretira, suzbija od početka ili se razvija neometano... Revolucija je napredovala, mračnim i predestiniranom niti, preko cvijeća prosrtog od strane njenih prijatelja, kroz krv poraženih, preko tijela svojih neprijatelja."
Peter A. Kropotkin – ruski knez, revolucionar, teoretičar anarhizma, socijolog, geolog i geograf, rođen je 1842.godine. Od 1862. do 1867. služi kao oficir u istočnom Sibiru, gdje vodi geografske ekspedicije na Amur i u Mandžuriju. Nakon napuštanja vojske 1872. u Ženevi prilazi Bakunjinu i postaje članom Prve internacionalne. Dvije godine kasnije biva uhapšen i zatvoren u petropavlovsku tvrđavu, odakle bježi i ostatak života največim djelom provodi u Engleskoj i Francuskoj, ustrajno propagirajuči anarhističke ideje. Poricao je nužnost države, a ideal socijalizma vidio je u udruženju općina (komunalizmu). Nakon Februarske revolucije 1917. godine vratio se u Rusiju. Umro je 1921.
Citati: " Kakva ja imam prava na sve ove užitke kada su oko mena samo blijeda i borba za skroman komad kruha; kada sve što ja potrošim da bih živio u tom uzvišenom svijetu mora biti oduzeto od ustiju onih koji su uzgojili pšenicu a nemaju dovoljno kruha da nahrane djecu?"
Mihail A. Bakunjin – rođen je 1814. godine u Prajmuhinu u plemićkoj obitelji. Nakon kratke karijere u vojsci 1835. godine odlazi na studij u Moskvu gdje vrijeme provodi u društvu s Bjelinskim, Hercenom i Ogarevim, upoznaje se s klasičnim njemačkim idealizmom, a osobito s Hegelovom filozofijom. Godine 1840. odlazi u Njemačku gdje se pod utjecajem lijevih hegelijanaca razvijaju njegovi radikalni pogledi. Nešto kasnije u Parizu se upoznaje s Proudhonom i Mraxom, stupa u kontakt s poljskim emigrantima i teži stvaranju demokratske federacije slavenskih naroda.
Sudjeluje i praškom, a zatim i u drezdenskom ustanku nakon kojega 1849. biva uhapšen i osuđen na smrt, pa pomilovan na doživotnu robiju. Godine 1851. izručen je Rusiji, gdje gotovo sedam godina provodi u tamnicama petropavlovske tvrđave i Šliseljburgu. Nakon deportacije 1861. godine bježi iz Sibira te preko Japana i Sjedinjenih Država dolazi u London. U šezdesetim godinama napušta panslavizam i razrađuje svoju anarhističku teoriju. Suprotstavljajući se Intercijonali i Mraxu, Bakunjin biva izbačen iz njenih redova na Haškom kongresu 1872. godine. Sudjeluje u ustancima u Lyonu (1870.), Španjolskoj (1873.) i Italiji (Bologna, 1874.). Umro je u Bernu 1876.
Citati: " Nagon za uništavanje je kreativan nagon." – jedan od najčešće pogrešno shvaćenih citata ... "
" Ne postoji slobodno društvo, stvarna živuća zajednica slobodnih ljudi. već stado životinja, nesnosno prinuđenih i ujedinjenih na silu, sljedeći samo materijalne ciljeve, nepodnošljivo nesvjesnih spiritualne strane života."
" Moje ime će nastaviti živjeti i u njemu će biti zakvačena stvarna, legitimna slava da sam bio nemilosrdan i nepomirljiv protivnik, ne njih kao osoba, već njihovih autoritativnih teorija i sprdačina, odvratnih pretenzija da zavladaju svijetom."
" Poniznost i uhodanost, to neiscrpno pojilo zajednice, pomanjkanje pobune u volji i inicijative u mišljenju kod pojedinaca, glavni su razlozi očajne sporosti povijesnog razvoja društva. "
Emma Goldman - rođena ju u židovskoj obitelji 1869. godine u malenom gradu koji je nekoć pripadao baltičkom dijelu Rusije, a danas je dio Litve. U šesnaestoj godini emigrirala je u Sjedinjene Države i nastanila se u New Yorku. Ubrzo se pridružila anarhističkom pokretu i upoznala Alexandera Bekermana koji će čitav život ostati uz nju kao prijatelj i suborac. U mladim danima zalagala se za nasilne oblike djelovanja te je Berkmanu pomagala u planovima za ubojstvo industrijalca Henryja Claya Fricka. Nekoliko godina poslije Goldmanova posve odbacuje terorističko djelovanje i okreće se političkim aktivnostima. Često drži predavanja i organizira prosvijede, čitavo vrijeme braneći slobodu govora i građanska prava. Iako nije pokazivala osobit interes za pokret sufažetkinja, ipak je snažno kritizirala socijalnu i ekonomsku podređenost žena, pa je zasigurno jedna od prvih zagovornica prava na pobačaj. Vlada Sjedinjenih Amerićkih država u više je navrata zatvarala Crvenu Emu, pa su tako po završetku Prvog svjetskog rata Goldmanova i Berkman deportirani u Rusiju. Razočarana autoritarnim obilježjima bojševičke Rusije, Goldmanova napušta Sovjetski Savez, a posljednjih dvadeset godina života provodi u Francuskoj, Engleskoj i Kanadi. Umrla je 1940. godine.
Citati: " Tražite posao. Ako vam ne daju posao, tražite kruha. Ako vam ne daju posao ili kruha, onda uzmite svoj kruh."
" Religija krade duši neovisnot; domoljublje znači glupo štovati svijet u kojem dobrobit i mir stanovnika žrtvuju oni koji od toga izvlače dobit, dok zakoni ograničavaju prirodne želje i vode rat protiv janog duha zakona naših bića. U usporedbi s tim krađa je častan posao. "
Errico Malatesta – rođen je u Capui kraj Napulja 1835. godine. Za studij medicine u Napulju dolazi u dodir s Mazzinijevim republikanskim idejama, a 1871. godine upoznaje Bakunjina te s njime sudjeluje na kongresu Internacijonale u St.Imeru. Od 1871. do 1876. blisko surađuje s Bakunjinom, Cafierom i Costom zbog čega biva zatvoren. Nešto kasnije pomaže Kropotkinu stvoriti La Revolte. U londonu 1881. sudjeluje na kongresu Intercijonale, a nakon kojega je stvorena anarhistička Internacijonala. Čitavog života Malatesta je ostao vjeran anarhizmu, pa je tijekom Prvog svjetskog rata – kada su anarhisti kao, primjerice Kropotkin i Grave, otvoreno podržavali saveznike – podsjećao svoje suborce na osnovna načela anarhizma. Malatesta je neumoran borac za slobodu i sudjelovao je u bitkama gotovo na svim kontinentima. Umro je u Italiji 1932.godine.
Noam Chomsky – rođen je u Philadelphiji 1928. godine. Napensilvanijskom sveučilištu studirao je lingvistiku, matematiku i filozofiju, a trenutno na MIT-u predaje na katerdi za lingvistiku. Iako je zanimanje intelektualnih krugova privukao prvenstveno svojim radovima na području lingvistike, politika je oduvijek bila sastavnica negova rada. S anarhizmom se upoznaje, kako sama kaže, kroz djelovanje radikalne židovske zajednice u New Yorku. Djelo Američka moć i novi mandarini predstavlja možda i najiscrpnije razotkrivanje pozadine američkog sudjelovanja u Vijetnamskom ratu, ali i svojevrstan nacrt budućih stremljenja autora. Od 1965. godine nadalje Chomsky je neprijeporno jedan od njavećih kritičara američke vanjske politike, a broj njegovih dijela u kojima se bavio svim kriznim žarištima na globusu – Bliski Istok, Kambododža, Južna Amerika, Bosna, Afganistan itd.
NEKE GRANE:
Navest ću samo neke i ukratko ih opisati, a ako želite detaljniji opis, objavit ću ga u idućem postu ili komentaru.
(valjda ste skužili da je ovo link…): "Feminizam prakticira ono što anarhizam propovijeda. Možemo otići toliko daleko i tvrditi kako su feministkinje i feministi jedina postojeće grupe koje iskreno možemo nazvati anarhizmom u praksi." (Lynne Farrow, "Feminism as Anarchism") Revolucionarno feminističko polazište je nužno anarhističko. Ne samo zbog toga što socijalna revolucija zauzima važno mjesto u revolucionarnom feminizmu, već zato što je feminizam anarhistički po svojoj teoriji i praksi. U svom odbacivanju autoriteta, hijerarhije i vodstva, feminizam prati anarhističku teoriju. Ipak, u tome feminizam odlazi korak dalje od anarhizma, jer pokazuje pravo lice autoriteta, hijerarhije i vodstva, struktura muške moći.
(ovo je također link!): Anarhosindikalizam oblik je anarhizma koji se usredotočuje na stvaranje sindikata organiziranih na anarhističkim principima i koji se u svojoj borbi za slobodnije društvo koriste anarhističkim taktikama (a prije svega direktnom akcijom). Riječima Međunarodnog udruženja radnika/ca (MUR):
Revolucionarni sindikalizam, bazirajući se na klasnoj borbi, teži ujediniti sve radnike/ce u borbene ekonomske organizacije koje se bore za slobodu od dvostrukog jarma kapitala i države. Njegov cilj je reorganizacija društvenog života na bazi slobodarskog komunizma kroz revolucionarnu akciju radničke klase. Budući da su samo ekonomske organizacije radništva u stanju ostvariti ovaj cilj, revolucionarni sindikalizam se obraća radnicima i radnicama kao proizvođačima/cama, stvaraocima društvenog bogatstva, želeći pustiti korijene i razviti se među njima, nasuprot modernim radničkim partijama, koje smatra nesposobnim za ekonomsku reorganizaciju društva. [Principi revolucionarnog sindikalizma, stavka I. ]
Anarho-komunizam (ovo nije link :P): to je ustvari onaj prvi, iskonski komunizam. Ne, to nije ono društveno uređenje koje je bilo na ovim prostorima do 1991.! To zapravo niti nije bio komunizam, ali dobro, nije nam tema komunizam, pa neću duljiti. Ustvari, taj režim je još uvijek samo teoretski kao što je slučaj i sa samim anarhizmom kojemu je jako sličan.
Eko-anarhizam
Anarho-individualizam
Anarho-primitivizam
I ZA KRAJ, ANARHISTIČKI PUNK:
E da, morali smo i do toga doć :). Dakle, punk, kao kontrakultura, se od svog nastanka vezuje u anarhizam. U početku neozbiljno, ali s vremenom anarhizam postaje vrlo bitna politička ideja unutar punka. Politički aktivizam punk pokreta se upočetku uklapao u akcije pojedinih grupa, a kasnije se pojavio novi oblik aktivizma, prvenstveno kroz tekstove pjesama koje šalju jasnu političku poruku. Naravno, nastanak punka nije bila unaprijed osmišljena ideja anarhizma, već je anarhizam usvojen kao ideja od strane punk pokreta. Punk je oduvijek privlačio veliki otpor ratovima, nasilju od strane autoriteta dok su stavovi oko nasilja i nenasilja u kontekstu političkog djelovanja bili oduvijek podjeljeni, baš kao i u ostatku anarhističkog pokreta. To nije ni čudo, s obzirom na to da je riječ o jednom dijelu tog pokreta, no vrlo specifičnom, jer je vezan uz određenu vrstu glazbe, izgled, karakterističan dizajn, itd. U punku je sve poruka. Od toga kako izgledaš do toga što radiš, govoriš, pjevaš, najavljuješ, slušaš ... Baš sve. Dakle, punk dizajn je jako bitan i prepun sasvim jasnih poruka – ploče, razni plakati, majice, zakrpe i slično svojim dizajnom šalju određene poruke.
Dakle, to bi bilo to!
Tekst je stvarno popularno pisan i nebi trebalo biti nekih nerazumjevanja, ali ukoliko nešto ne kužite, slobodno pitajte (nemojte se sramiti :P).
Pozdrav,
Rosemary
APDEJT:
Heraklo me tražio da kažem svoje mišljenje o svemu ovome. E pa, evo ti moje mišljenje: Sve je to lijepo, ali je neostvarivo. Barem ne uskoro, a sumnjam da i ikada. Zašto? Mnogo je razloga. Jedan od osnovnih je sama ljudska priroda. Čovjek se oduvijek htio nametnuti društvu i definitivno bi se i tada svatko htio nametnuti i uzeti više no što mu pripada, jer htjeli mi to ili ne, mi smo u prirodi hedonisti. Iz tog našeg hedonizma slijedilo bi i to da bi neki ljudi pokušali izvući više koristi tako da manje rade od svojih kolega (kao što se dogodilo i u komunizmu) jer bi znali da imaju siguran posao i da ih se ne može otpustiti. Isto tako, svatko bi pokušao nametnuti nešto svoje i sigurno bi kad tad počelo grebanje oko teritorija. A ono najjadnije je upravo to da ljudi jednostavno moraju biti robovi, oni su u prirodi tako stvoreni i da sada dođe do potpunog izjednačenja oni bi se totalno izgubili. Također, ima nas sposobnijih i nesposobnijih, pametnijih i glupljih i naravno da nebi svi mogli raditi iste poslove. Sigurno bi tu kad tad došlo do pokušaja onih glupljih da se izbore za neka bolja mjesta u društvu. Naravno, niti jedno društvo ne može biti bez slojeva jer bi to bilo blesavo, ipak nismo svi jednaki. I tu bi se već netko na boljem položaju osilio i pokušao prigrabiti vlast. Isto tako, s porastom slobode, padao bi polako i moral što se nebi nužno moralo iskazivati nekim kriminalnim djelima (recimo da ih nebi bilo, ali otom potom jer čovijek je opet po prirodi griješno biće koliko god mi to izbjegavali, u svakom slučaju, svatko bi htio sebi dograbiti više, kada bi netko drugi to primjetio isto bi učinio i slijedi lančana reakcija). Druga jako bitna stvar je religija. Anarhističko društvo je strogo ateističko jer odbacuje svaku vrstu vlasti pa čak i vjersku. Ali ljudima treba vjera, treba im netko kome bi se mogli moliti. To je neka vrsta neizbježnog placeba. Ali još je jedna važna funkcija religije koju sam već u prijašnjem kontekstu spomenula-moral. Više nema raja i pakla, ne kažnjavaju se prijestupnici, bar ne tako. Naravno, moral bi skroz pao i ponavljam, to se nebi nužno manifestiralo kroz kriminal. Iako ni sama crkva nije odličje morala, rijetko tko bi se bavio vjerom da nije pritisnut od te strane. Ali to što je sama crkva iskvarena (ipak je to ljudska organizacija), to ne znači da ne postoje neke više sile poput Boga. Ipak čovjek treba imati mogućnost odabira-vjerovati ili ne. Isto tako, teritorij. Naravno da bi svatko htio živjeti na što boljem mjestu (sigurno neće bježati u planine ili pustinje dobrovoljno). Također, povećava se broj stanovništva i uskoro će doći do prenapučenosti, a time i borbe za povećanje teritorija. Takvo je društvo možda funkcioniralo u paleolitiku kada je bilo 1-3 milijuna stanovnika, ali isto tako, ako je to tako dobro funkcioniralo, zašto je nestalo? A i sama uspostava takvog društva sigurna je jedino na lokalnoj razini jer, svijet postaje centraliziran htjeli mi to ili ne, i sada je možda već kasno za ikakve promjene, pogotovo globalne. R/evolucija je spor proces. Imamo li toliko vremena? Revolucije definitivno nebi pomogle, samo bi donijele mnoge bespotrebne žrtve. A organizacija bi jako sporo tekla i trebalo bi barem još stoljeće, ako ne i više, da se sve to ugrubo organizira, a kraj tog procesa slijedio bi tek nakon nekoliko stoljeća. Ponovno vam postavljam pitanje: imamo li mi vremena za to? Ima još puno razloga, ali neda mi se više pisati, ionako sam vas već dovoljno ubila u pojam. Razmislite i sami, ne mora vam se baš sve reći.
Ne želim da vas ovaj tekst obeshrabri. Čak i ako su neki ideali nedostižni, zašto nebi njima težili? Ako ostvarimo i polovicu ovoga, zašto nebismo bili zadovoljni? Bolje je i to nego neprestano se valjati u blatu kada vidimo da to nema smisla. Ideali su tu da njima težimo, a ne da ih ostvarujemo (iako se to ne isključuje). Utopija je nešto što još nije ostvareno, ali to ne znači da neće biti. Ali isto tako, nemojte se zanositi. I nemojte biti razočarani ukoliko to ne ostvarite. Ipak, mi smo samo ljudi. Zato si ne uzimajte na leđa tako velike ideje i ne preuzimajte za njih odgovornost.
Zapamtite: Ništa nije vječno, kad tad svemu dođe kraj, bitan je samo rok trajanja.