Zivila je ovde, a onda odletila preko Velike Bare. Godinama sam se hranila njenim pricama o zivotu s one strane Bare: velika kuca, skupa auta, izlasci u mondene klubove di gostuju svjetske glazbene zvijezde i onako tipicno tinejderski sanjarila da sam na njenom mjestu. Jer ja…ja sam samo njoj mogla govorit o tome ko se rodija, ko umra, ko upisa faks ovde u 'nasem' gradu, kako bi TBF-ovci rekli, na brdovitom Balkanu. I tako su prolazile godine, djevojcice su postale mlade zene i ona napokon odluci doc u posjet svom starom domu. 'Nisi se promjenila niti malo' cula sam rijeci izgovorene tipicnim naglaskom nasih povratnika. Znam. Ali ti jesi.I bas je cudno kako covjek zaboravi sta je bija; i ona je bila jedna od nas. I zaborave se svo vrime provedeno zajedno, zaboravi se vrime kad smo bile bez pribijene kune, al svejedno sritne. E ljudi moji danas nisi sritan ako ne pijes koktele, ne izlazis na mista di dolazi ispod 500 ljudi i nemas sve najnovije tehnicke spravice…danas nisi sritan ako nisi s prave strane bare…Rekla je:'Ne nemoj ti,dok sam ja ovde sve ja placam!'.I opet price o bajnom svijetu. I onaj njen pogled. U mene je gledala sa sazaljenjem i vidila samo provincijalku. Al neka, ovaj put mi se njene price i nisu ucinile tako bajne. Ne triba meni puno da buden sritna, jebes auto-iman noge koje me dobro sluze, jebes skupu kucu-u njoj ionako samo spavan, jebes Madonnu-ja iman Olivera. I sritna san. Ne triba meni puno da buden sritna. Pa ipak sam ja provincijalka.
|