Umjetnost življenja
nedjelja, 01.11.2009.
U snježnim visinama – dio prvi
Dok me još drži stvaralački zanos odlučio sam napisati još jedan post, a kako nakon one prethodno opisane hercegovačke ljepote nije bilo značajnijih planinarskih izazova, prisjetit ću se ovom prilikom još jednog četverodnevnog izleta početkom ljeta ove godine.
Za glavna odredišta ovog produženog vikenda odabrali smo najviše vrhove susjednih zemalja Crne Gore i Bosne i Hercegovine – Durmitor i Maglić koji su geografski vrlo blizu jedan drugome pa smo tako jednim udarcem "ubili dvije muhe".
Cjelokupnu organizaciju izleta je na sebe preuzela Nada koja je dogovorila detalje programa i osigurala vodstvo velikog planinara i ljubitelja prirode, čovjeka s četrdesetogodišnjim planinarskim iskustvom, profesionalnog vodiča, stručnjaka za ovaj kraj, voditelja stanice GSS u Goraždu, a istovremeno našeg poznanika od ranije, Hazima Ušanovića – Baje iz Goražda kojemu i posvećujem ovaj post.
Trinaestočlana družina je kombijem i jednim osobnim automobilom krenula na put navečer u srijedu 10. lipnja. Nakon noćne vožnje preko Tuzle, Vlasenice i Sokolovca pred zoru smo stigli u Goražde gdje nas je sa svojom ekipom GSS-a dočekao Baja, a istovremeno su nam se pridružili i Senad iz Bugojna i Nađa iz Sarajeva s kojima se intenzivno družimo na mnogobrojnim izletima ove godine.
Ubrzo smo prešli u Crnu Goru i oko pola šest stigli do Pljevlja gdje smo se zaustavili na minutu da bi Zoki pozdravio svoje rođake koji ovdje žive, ...
... a oni nas za uzvrat carski počastili doručkom, kavom i pićem.
Nastavili smo put prema Žabljaku i Durmitoru a putem se kratko zaustavili u mjestu Đurđevića Tara radi razgledanja divnog mosta preko Tare izgrađenog prije 2. svjetskog rata.
Most je poznat i po tome što je igrao glavnu ulogu u partizanskom filmu Most snimljenom sedamdesetih godina, a s njega se pruža predivan pogled na kanjon Tare.
Nakon još malo vožnje prošli smo kroz Žabljak, poznato crnogorsko skijalište i ušli u nacionalni park Durmitor a pred očima nam se ukazao cijeli masiv planine Durmitor.
Nacionalni park se prostire na oko 39000 ha površine i obuhvaća osnovni masiv Durmitora s kanjonima Tare, Drage i Sušice kao i gornji dio kanjonske doline Komarnice. Osnovna odlika reljefa durmitorskog područja jest prostrana visoravan na 1500 metara nadmorske visine, koju presijecaju duboke kanjonske doline i s koje se uzdižu impozantni planinski vrhovi, od kojih je 48 sa preko 2000 metara nadmorske visine i među njima najviši Bobotov kuk na 2523 m.
Upravo je Bobotov kuk bio naš cilj tog prvog dana boravka u Crnoj Gori.
Kroz srce Durmitora, zeleno valovito more, vodi asfaltirana cesta od Žabljaka do sela Trsa a mi smo se vozeći se tom cestom zaustavili na prijevoju Dobri Do na 1907 m n/v gdje započinje planinarska staza prema Bobotovom kuku, najvišem vrhu Durmitora i Crne Gore.
S ovog mjesta se odlično vidi visoravan kojom prolazi cesta, ...
... a vide se i katuni, znakovi tradicionalne gospodarske djelatnosti stanovništva ovog kraja.
I stjenoviti oblici upućuju na to da se nalazimo u kraju izuzetne prirodne ljepote.
Započeli smo uspon prema Bobotovom kuku, a u predjelima iznad 2000 m je bilo zaostalag snijega u iznenađujućim količinama. Na Durmitoru sam već jednom bio prije točno dvije godine u isto ovo doba lipnja, no tada je bilo zanemarivo malo snijega.
Nakon nekog vremena pred očima nam se ukazao predivan niz nazubljenih stijena koji ima originalno ime: Zupci.
A nakon još nešto vremena ugledali smo i impozantnu stijenu, Bobotov kuk.
Zadivljene poglede nam je privlačio nevjerojatan prizor iskrivljenih geoloških slojeva na susjednom Prutašu.
Osim Zubaca bilo je i drugih zubatih stijena.
Uskoro smo naišli i na još jednu prirodnu ljepotu: gorsko jezerce Zeleni vir.
No malo je tu bilo zelene boje jer je jezero bilo gotovo u potpunosti prekriveno ledom.
Za usporedbu, a i kao dokaz da je ipak zeleno, prilažem i sliku istog mjesta prije dvije godine kad nije bilo leda, ali je voda unatoč tome bila ledena.
S tog mjesta započinje uspon prema Bobotovom kuku gdje je mjestimično potrebno i malo penjačke vještine, ...
.... kao i nekoliko prelazaka dosta strmih zasniježenih padina.
Napokon smo stigli na prijevoj pod samom vršnom stijenom gdje smo upriličili odmor i pripremili se za uspon na vrh.
S prijevoja puca pogled sjeveroistočnu stranu na kojoj je bilo još mnogo više snijega, ....
.... a u daljini se lijepo vidio i Žabljak.
Pogled nam je privukla i obitelj divokoza.
Nakon odmora krenuli smo prema vrhu gdje je ponovo trebalo oprezno priječiti sniježne padine čuvajući se pokliznuća koje bi moglo biti fatalno.
Sada smo već bili u visinama odakle smo i na vrhove Zubaca gledali odozgo, ....
.... kao i na izobličene slojeve Prutaša.
Na jednom prijevoju ukazuje se fascinantan prizor: pogled na veliko i malo Škrčko jezero koji mami uzvike oduševljenja i uzdahe divljenja. U daljini se vidi i Maglić, najviši vrh Bosne i Hercegovine, naš slijedeći cilj.
No prije toga je trebalo dostići i ovaj kojemu smo trenutno težili, te smo se radi ostvarenja tog nauma morali još malo penjati.
I tada, napokon, stižemo na vrh Bobotovog kuka, Durmitora i Crne Gore.
I s vrha je divan pogled na Škrčka jezera, samo ga na ovoj slici malo kvari narančasta spodoba autora ovog bloga.
Cijelom družinom vlada veselje zbog uspjelog pothvata, što se vidi i na ovoj zajedničkoj fotografiji.
Na vrhu smo se zadržali oko pola sata diveći se pogledima i samima sebi što imamo priliku za ovakav užitak, a tada smo krenuli istim putem nazad.
Po silasku i dolasku do naših vozila krenuli smo nazad prema Žabljaku i zatim lošom makadamskom cestom produžili dalje do Lever Tare, gorskog seoceta na nekih 1200 m n/v iznad kanjona Tare gdje smo imali prvo prenoćište ove naše turneje.
Praktično usred ničega, gazda Osman je sagradio pansion opremljen sobama s kupatilom, odlično opskrbljen raznoraznim namirnicama, specijalitetima ovog kraja, a pri dovršetku je čak i mali bazen u zatvorenom prostoru.
Odavde se vide rubovi kanjona Tare koja teče nekih 800 m ispod, ...
.... a cijeli okoliš ima pastoralni izgled kao da pripada jednom drugom svijetu.
Nakon obilne večere, a potpomognuto odličnim i čuvenim Nikšićkim pivom, salom je zaorila pjesma uz zvuke gitare našeg suputnika Bere iz Županje.
Tako je završio prvi dan ove cool turneje čiji nastavak očekujte u narednoj epizodi.
