Umjetnost življenja
petak, 20.10.2006.
Jesen na Papuku
U nedjelju 15.10. organizirali smo izlet po Papuku hodanjem na relaciji Novo Zvečevo – Jankovac. Na izlet je pošlo 12 članova našeg društva, svi odreda ljubitelji prirode, višesatnog hodanja, pečene slanine, neprestanih šala i dobrog raspoloženja. 
Kako je Ericca 
i ovaj puta bila puno vrjednija od mene, napisala je svoj post već u ponedjeljak, i to s puno podataka o samom Papuku i Jankovcu, a sve popraćeno mnoštvom prekrasnih fotki. Tako je meni preostalo da ubacim još poneki detalj kojih je bilo u izobilju, a ona mi ih velikodušno prepustila za ovaj post.
Startna pozicija je bila Novo Zvečevo, prijeratno radničko odmaralište Rade Končara, prekrasan hotel, raj na zemlji kojega se neki dan s lijepim uspomenama prisjetio i Gogoo. Danas je to samo zgarište iz kojeg vire ostaci zidova među kojima vjetar pjeva turobnu pjesmu o ratnim strahotama. 
Nedaleko nekadašnjeg hotela nalazi se ribnjak sa čije se površine dizala gusta magla karakteristična za prohladna jesenja jutra kakvo je i ovo bilo. 
Šumarak nasuprot ribnjaka također je slikovito govorio u kojem se godišnjem dobu nalazimo.
Ekipa je bila različito opremljena, od ovako tip-top skockane planinarke , ...
... pa sve do malo nehajnijeg stila. 
Put nas je od početka poveo kroz polumrak papučke šume, a tako se i nastavio duž najvećeg dijela staze. 
Na rijetkim čistinama mogla se vidjeti čeka uz rub šume ...
... ili pak ovakva obitelj predivnih breza.
A što li je sad pa ovo?!? Bit će da nije ni jedno niti drugo ... ??? 
Papučke šume svojim posjetiteljima velikodušno nude nebrojen niz vrlo zanimljivih detalja, kao npr. ovo simpatično "plišano" kamenje. 
Iako smo već poprilično duboko zagazili u jesen, a pogotovo u stalnom mraku pod zelenim svodom, ovdje se ipak ponegdje može pronaći i pokoji hrabri cvijetak. 
No zato ima mnogo više pravih jesenjih "modela" koji se ovdje osjećaju kao kod kuće, i to toliko da su pustili korijenje.
Isto tako o jeseni su više nego uvjerljivo govorili i ovakvi motivi.
No na žalost ovdje na više mjesta postoje i ovakvi motivi koji isto tako vrlo rječito govore o našoj tužnoj nedavnoj povijesti. 
A za popravak raspoloženja su se pobrinuli ovdašnji markacionisti kojima očigledno nije nedostajalo smisla za humor, pa i doza "otkačenosti".
Nakon dugog hodanja začinjenog neprestanim smijehom svaki planinar ogladni, a mi Slavonci možda i više nego drugi. 
Zato se u planu puta uvijek mora predvidjeti dovoljno vremena za obilan ručak koji se ovdje počesto temelji na kultu slanine i piva za razliku od onog više mediteranskog i profinjenijeg kulta ulja i vina.
Poslijepodnevni dio staze je ponovo djelomično vodio kroz šumske tunele ...
... a nakon nekog vremena izbio na makadamsku cestu. Tek tu se mogla i na lišću uočiti predivna razigranost jesenjim bojama, a jedan crveni list javora nas je podsjetio na fenomenalne Mariove fotke.
U nastavku prikazujem nekoliko sličica koje pokušavaju dočarati ovo šarenilo, a dok ih gledate ja ću šutjeti. 
I napokon u završnom dijelu rute smo došli do izvora potoka Kovačica koji nas je vjerno pratio ostatak puta.
Na jednom mjestu smo zapazili dva neobična stabla blizanca koji nisu bili baš onako dvostruko zakrivljeni kako je to nedavno uspio pronaći Da Vinci, ali sam ih ipak zabilježio za uspomenu.
Nakon svega još nekoliko minuta ova obavijest nam je rekla da smo se približili nadomak cilju , ...
... da bi nakon svega desetak minuta konačno ugledali taj željeni cilj cjelodnevnog lutanja, prekrasni planinarski dom na Jankovcu, biseru Papuka i Slavonije, a bogami i šire. 
Tamo smo poklonili malo pažnje i drugom dijelu kulta slanine i piva 
, pa nakon takve okrepe pošli kućama zadovoljni još jednim danom provedenim u planini, šumi i izvrsnom društvu.
Do novog posta svima veseli pozdrav. 
