Što je NATO?
Agresija, okupacija i terorizam kao model djelovanja
Zašto NATO nije nestao?
Organizacija sjeveroatlantskog saveza [engl. North Atlantic Treaty Organisation - NATO] je osnovana 1949. godine sa službenim ciljem obrane zapadne Europe od moguće agresije Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika.
Ukoliko je mogućnost takve agresije ikada stvarno postojala, raspadom komunističkih režima u bivšem istočnom bloku početkom devedesetih je prestala postojati. Promjene u zemljama bivšeg istočnog bloka su učinile NATO nepotrebnim. Savez je izgubio svoju svrhu, jedini razlog za postojanje. Ali određene struje među zemljama članicama saveza su gotovo odmah počele zagovarati "obnovu" saveza, pa čak i njegovo širenje u centralnu i istočnu Europu. Počeli su izmišljati nova objašnjenja koja bi omogućili nastavak starog stanja stvari.
Zagovornici ove ideje su tvrdili da NATO mora pronaći nove izazove kako bi opravdao svoje postojanje. Posve je jasno da je polazište za očuvanje NATO-a "sakriveno" u interesu očuvanja dominacije SAD-a u europskim i svjetskim odnosima.
Osim političkih razloga opstanka saveza, nije nevažno da iza NATO-a stoji najveći vojno-industrijski sustav na svijetu. Prema podacima štokholmskog Međunarodnog instituta za mir u devedesetima je vojna proizvodnja (oružja, opreme...) članica NATO-a predstavljala 80% ukupne svjetske vojne proizvodnje. Ogromna proizvodnja traži tržište gdje bi prodala svoje proizvode pa je opstanak saveza, ali i novi oružani sukobi i ratovi u interesu industrije zemalja članica NATO-a.
Širenje NATO saveza i položaj članica
Parola ranih zagovornika širenja saveza je bila "Ili širenje, ili nestanak", kojom se najdirektnije objašnjava svrha, mada ne i razlog za ovakvu politiku.
U srcu problema je ambiciozan program SAD-a za cijelu Europu. Sada se otvoreno govori kako je SAD "europska sila". Tijekom osamdesetih, to se nije moglo tako slobodno reći - izazvalo bi previše neslaganja između zapadnih saveznika. Međutim, cilj SAD-a da uspostavi dominaciju nad Europom je činjenica. O tim planovima koji su nekoć krojeni sada se otvoreno govori.
Za dolazak NATO-a na Balkan i njegovo širenje na istočnoeuropske zemlje postoje dublji razlozi. Oni se tiču strategije - koja je još u razvoju - za kontrolom prirodnih bogatstava Kaspijskog bazena, "stabilizacije" istočnoeuropskih zemalja, Rusije i SAD-a... Ne treba zaboraviti da je to plan u kojem sa svojim interesima sudjeluju i velike kompanije i banke iz ostalih europskih zemalja (poznatiji kao "strani investitori").
Koncept "stabilizacije" europskih zemalja koje su prethodno bile u sastavu istočnog bloka ne znači samo osiguravanje političke stabilnosti i opstanka novih uređenja. Znači i održavanje društveno-ekonomskih uvjeta u tim zemljama u sadašnjem stanju. No, kako je takozvani prelazak na demokraciju u tim zemljama doveo do deindustrijalizacije i pada životnog standarda velike većine stanovništva, odnosno rastućeg jaza između sve bogatijih i sve siromašnijih, postavlja se pitanje kome je ovakav oblik "stabilizacije" zaista poželjan.
Ne treba zaboraviti da je pokušaj "stabilizacije" istočnoeuropskih zemalja odgovoran za stalne tenzije između "zapada" i Rusije.
Širenje saveza povećava i rizik od nuklearnog rata. Članice NATO-a su nuklearne sile, što otvara postojanje mogućnosti razmještaja nuklearnog oružja na teritorij novih članica. Ovdje je važno napomenuti da je to pitanje postojanja i razvoja oružja za masovno uništenje, koje je (barem deklarativno) bilo razlog rata u Iraku. Mogućnost razvoja nuklearnog oružja u Iranu je za NATO dovoljan povod vojne intervencije u toj zemlji.
I dok je ratna opasnost koju NATO predstavlja vrlo očita, manje je poznato da članstvo u savezu ne znači punu, već ograničenu ravnopravnost. Tako prilikom odlučivanja NATO koristi posebne procedure kako bi onemogućio blokade do kojih bi moglo doći ukoliko neka od članica odluči ne glasati. Formalno je princip donošenja odluka konsenzusom važeći, no u pozadini se vrše jaki pritisci na potencijalne suprotne stavove. Istovremeno jača nastojanje da se ograniči pravo veta, jer bi nove članice u budućnosti mogle dodatno otežavati donošenje zajedničkih odluka putem konsenzusa. O takvom razvoju situacije najbolje govori izjava Nicholasa Burnsa (veleposlanik SAD-a u NATO-u): "O velikim političkim pitanjima se sasvim sigurno neće odlučivati u vijeću NATO-a".
To pokazuje da je NATO u osnovi nedemokratska institucija, baš kao što to jasno pokazuje i preporuka kandidatima za članstvo da izbjegnu referendum o pristupanju savezu. Vodeće osobe NATO-a uvjeravaju da je raspisivanje referenduma za pristup NATO-u nepotrebno, te vladama zemalja kandidata preporučuju da ga ako je moguće izbjegnu. Zbog pada podrške priključivanju NATO je vršio pritisak na vlade (nedavno primljenih članica) da poprave stav javnosti jer slaba javna podrška može uzrokovati usporavanje prilikom izdavanja poziva za pristup. Na tragu te politike predstavnici SAD-a su dr. Drnovšeku prilikom posjete Washingtonu rekli da NATO želi poslušne članice na koje će moći računati, članice koje ne stvaraju političke probleme (Delo, 13. svibnja 2002.).
NATO je jedina međunarodna vojna sila koja nije pod demokratskim i pravnim nadzorom. Takvu "neovisnost" korisiti i tolerira progon Kurda i činjenicu da je Turska okupirala istočni dio Cipra. Da ne govorimo o toleriranju mnogobrojnih nelegalnih poteza SAD-a, od čega je najpoznatije pružanje pomoći vojnim diktaturama u Latinskoj Americi od 50-tih do 80-tih godina dvadesetog stoljeća. To pokazuje da je NATO neprincipijelna organizacija koja ne posreduje svugdje gdje dolazi do kršenja ljudskih prava i genocida, ali i da djeluje isključivo u području svojih interesa, dakle, nema neke velike humanističke motive za djelovanjem (koje deklarativno uvijek ističe). Još jedan dobar primjer iznosi Andreas Zumach:
"U dokumentu NATO-a MC 327, usvojenom krajem 1993. godine, kaže se da će NATO posredovati prema dopuštenju Vijeća sigurnosti UN-a samo u onim regijama i sukobima gdje zemlje članice NATO-a imaju vlastite interese. Zato što takvih interesa nije bilo u Ruandi 1994. godine, samo su mirno promatrali genocid nad stotinama tisuća ljudi." (Andreas Zumach, Die neue NATO, 2000)
Novi NATO, "nužnost" i posljedice vojnih intervencija
Novi NATO je dobio funkciju obrane ekonomsko-političke nadmoći zapadnih zemalja u cijelom svijetu, čak i vojnim sredstvima ako je potrebno. Kako je riječ o organizaciji koja je orijentirana na konkretno vođenje rata i može izvesti vojne intervencije u čitavom svijetu u slučaju da su ugroženi interesi zemalja članica, NATO je definirao novog protivnika. "Prijetnja sa istoka" je zamjenjena širokim spektrom opasnosti i prijetnji sigurnosti, uključujući i "širenje oružja za masovno uništenje, prekid dostave najvažnijih životnih resursa, terorističke akcije i sabotaže". Široka rasprostranjenost takvih "opasnosti" u svijetu je stvorilo mogućnost angažiranja novog NATO-a na način da ne poznaje regionalna ograničenja, pa može intervenirati bilo kada i bilo gdje.
Naizgled podržavajući ideju prestanka rata i smirivanja sukoba, NATO čini sve kako bi produbio i produžio krize. Svoje intervencije obavlja s namjerom stvaranja točno onakvih sukoba kakve će zapadne sile osuditi, zato što ti sukobi mogu poslužiti kao odličan izgovor za otvorenu intervenciju kad rat počne.
Ova strategija je, naravno, tabu na zapadu. Javnost se sustavno pogrešno obavještava, od samog početka je ponuđena verzija događaja koje su oblikovali centri moći, a prenosili masovni mediji. Možda je najbolji primjer nova medijska strategija novinara koji putuju na ratište i uživo izvještavaju iz žarišta sukoba, odnosno, barem takav dojam ima gledatelj. Ta strategija je najdalje otišla tijekom napada i okupacije Iraka.
Pokazalo se da su se NATO i njegove članice tijekom vojnih posredovanja koristili lažima i manipulacijama te prikrivali ratne zločine, poput namjernih napada na civilne ustanove i civilnu infrastrukturu (televiziju, prometnice, energetske objekte, tvornice...), kao i to da su koristili oružje sa osiromašenim uranom. To potvrđuje i priznanje talijanske vlade, koja je odlučila platiti odštetu petstotinjak od leukemije oboljelih talijanskih vojnika (imaju tzv. "Balkanski sindrom"), jer su bili izloženi radijaciji u Bosni.
Tu treba dodati da nova vojna politika NATO-a dozvoljava zemljama članicama da u slučaju "ugroženosti" napadnu nuklearnim oružjem. Ovdje se ne radi o odgovoru na opasnost ili napad već o upotrebi nuklearnog oružja u preventivne svrhe. Posebno se naglašava mogućnost upotrebe nuklearnog oružja protiv zemalja koje takvo oružje ne posjeduju. Tako je NATO-vom dokumentu NC-400/2 uslijedio tajni izveštaj koji je Pentagon 08. 01.2002. predao Bijeloj kući i Kongresu, a u kojem se predsjedniku savjetuje razvoj malih nuklearnih bombi od nekoliko kilotona, namjenjenih za preciznu upotrebu u konvencionalnim sukobima sa državama trećeg svijeta. Takva politika okreće tijek povijesti i druge sile navodi na novi val razvoja i širenja nuklearnog oružja. (objavljeno u New York Times-u, 11. 03. 2002.)
NATO kao produžena ruka SAD-a
NATO nije vojni savez ravnopravnih članica već se zasniva na prevlasti najmoćnije članice, odnosno SAD-a. Povijest od antike do danas pokazuje da se takva savezništva usmjeravaju prije svega na rješavanje sukoba (zapravo interesa) najmoćnije države. NATO ne slijedi miroljubive ciljeve, već se povodi za vanjskopolitičkim interesima SAD-a. U primjerima ugroženosti manjih, ali manje važnih članica ne bi došlo do vojnog posredovanja. (izvor: dr. Mišo Alkalaj, publicist, Mladina, 09. 04. 2002.)
Vlada SAD-a tek je produžena ruka velikih korporacija. Ako NATO, odnosno SAD žele krizno žarište, one ga i uspostavljaju u skladu sa vlastitim interesima. Svaka zemlja svojim članstvom dijeli odgovornost za politiku NATO-a (zapravo za politiku SAD-a), koji u prvi plan stavlja materijalne interese, a ne demokratičnost i ljudska prava, te se služi svim sredstvima uključujući i terorizam.
SAD su trenutno vojno toliko superiorne da im Europa više nije potrebna osim kao način za opravdavanje i potvrdu nekih svojih interesa. To je jasno vidljivo iz izjave Madeline Albright, (bivša predstavnica SAD-a u Vijeću sigurnosti UN-a): "Djelovat ćemo multilateralno (zajednički), ako je to moguće i unilateralno (jednostrano) ako je to neophodno."
http://www.hranaaneoruzje.net/necunato
NE NATOOOOOOOOOO
PROCITAJTE I PRENESITE DALJE!
Zašto NATO želi Hrvatsku? – Osim radi bazâ, prodaje vojne opreme i ljudstva (o čemu vidi dolje), Hrvatska je NATO-u bitna i radi slobodna preleta NATO-ovih zrakoplova nad njom. Naime trenutno, dok Hrvatska još nije u NATO-u, njihovi zrakoplovi mogu koristiti samo zračne koridore od 10 km širine i to moraju plaćati. Ako uđemo u NATO, čitav će im hrvatski zračni prostor biti besplatno dostupan.
Baze – Amerikanci inzistiraju na tri lokacija za NATO-ove tj. svoje baze (odnosno uporišta) u Hrvatskoj. Jedna je Zemunik kraj Zadra. Razlozi su jednostavni: Zadar je u vrhu u Europi po broju vedrih i sunčanih dana (gotovo 300 sunčanih dana godišnje) što je posebno povoljno za zračne snage.
Treća je lokacija vojni poligon u Slunju (http://www
.nacional. hr/articles/view/15560/8/). Valja napomenuti da će ondje Amerikanci, kada jednom dođu, imati sve ovlasti (tj. taj prostor uopće neće biti pod hrvatskom jurisdikcijom). Ne treba ni govoriti kakav će učinak sve te baze imati na hrvatski turizam i okoliš.
O nabavci vojne opreme – Jasna je stvar da će članice NATO-a (a ponajprije SAD) profitirati na tome što će Hrvatska morati od njih kupovati sve oružje (radi "prilagodbe NATO-ovim standardima").
U nas zagovornici NATO-a demagoški navode da to nije istina i da nemamo obaveze kupovati oružje samo od SAD-a i članica NATO-a te pritom navode primjer kako smo primjerice kupili 84 AMV-vozila marke "Patria" od Finske (http://www
.nacional. hr/articles/view/36668/). No jedini je razlog što smo u tom slučaju kupili finska vozila (a Finska nije članica NATO-a) to što Amerikanci takav tip vozila ne proizvode. No Amerikanci i tu imaju svoje prste, dakako.
Naime, vlasnici su "Patrije" dijelom država Finska, a dijelom EADS (European Aerospace, Defence and Space Company) (http://www
.epicos. com/epicos/portal/media-type/html/user/anon/page/default. psml/js_panename/Business+Directory+Article+View?articleid=7810&showfull=false).U EADS-u pak udio drži Daimler AG (http://en
.wikipedia.org/wiki/EADS) u kojem udio imaju i Amerikanci (http://en
.wikipedia. org/wiki/Daimler_AG). Dio je te korporacije do nedavno bio i američki Chrysler.
Što se tiče ostale opreme, npr. pušaka (i municije!), ona će se sva morati nabavljati od Amerikanaca, da bi bila "u skladu s NATO-ovim standardima". Pritom otpada sve naoružanje koje HV već ima, a koje nije "u skladu s NATO-ovim standardima" iako je inače posve funkcionalno. S obzirom na 16 000 vojnika, jasno je da troškovi naoružanja nisu nimalo niski. Što se tiče troškova, zanimljivo je i to da primjerice sva vozila koja Hrvatska upotrebljava u Afganistanu, a koje je sama morala kupiti, nikad neće moći iz Afganistana vratiti.
Zračne snage – prvotan je NATO-ov prijedlog bio da Hrvatska uopće nema zrakoplova (koji nam tobože "ne trebaju"), nego samo helikoptere (za transport vojnika, tj. "živog mesa" koje je SAD-u potrebno u vojnim misijama). NATO je jednako tako tražio i da Slovenci nemaju zračnih snaga, no Slovenci su od toga odustali nakon što su nakon godinu dana "zračne zaštite" za koju je bila ovlaštena Turska (dok je zapovjedništvo bilo u Litvi!) dobili račun od 20 milijuna € (iako zrakoplovi, koji su Sloveniju "štitili", nisu praktički nijednom bili nad njom). Mađari su čekali 5 godina američke avione, da bi, kad su vidjeli kakvu su im kramu namijenili (polovne avione), odustali i kupili švedske avione.
Hrvatska vojska nakon mogućeg ulaska u NATO – Hrvatska će, nakon ulaska u NATO, morati imati 700 vojnika izvan Hrvatske (u Afganistanu za početak, gdje im zapovijedaju Amerikanci), a 700 vojnika u pripremi u Hrvatskoj cijelo vrijeme. Zanimljivo je da Slovenci, s obzirom na to da su sad dio NATO-a, što uključuje i međunarodne misije, imaju velikih problema s privlačenjem mladih ljudi iako nude i poticaje (5 000 € za petogodišnji i 10 000 € za desetogodišnji ugovor). Računa se da je Mađarska u prvih 5 godina od svoga ulaska u NATO 1999. potrošila oko 5 milijardi €. Može se pretpostaviti da bi Hrvatsku čekali troškovi u iznosu od otprilike polovice te svote (valja napomenuti da su troškovi MORH-a posve netransparentni i nedostupni javnomu nadzoru).
Pitanje suvereniteta – Često se napominje da Hrvatska neće izgubiti ništa od svoga suvereniteta ulaskom u NATO. Međutim, treba istaći da u hitnim slučajevima NATO-ove snage imaju pravo iskrcati se i intervenirati na području Hrvatske bez dopuštenja hrvatskih vlasti. To svakako predstavlja gubitak dijela svoje suverenosti.
Situacija u Hrvatskoj vojsci – stalno se ističe da je trenutno stanje u Hrvatskoj vojsci katastrofalno i da treba izvršiti velike reforme i modernizaciju vojske radi čega nam je onda potreban NATO. Istina je pak da je to potpuno pretjerano i da je, osim zrakoplova (tj. MIG-ova, kojima je istekao rok trajanja od 30 godina), sve ostalo u redu, tj. oprema nije ni zastarjela ni nefunkcionalna (naravno, nije u svim slučajevima zadnji krik vojne tehnike, ali nipošto nije krama kao što se obično govori). No naravno, NATO (tj. SAD) zahtijeva da se sva oprema prilagodi njihovima standardima što podrazumijeva nabavku praktički svega, dakako od članicâ NATO-a. Valja napomenuti i da je loša financijska situacija u HV-u velikim dijelom i posljedica toga što je država praktički prisilila da vojska brojne vojne objekte besplatno daruje pojedinim gradovima i državi.
Vojska o NATO-u – Što o ulasku Hrvatske u NATO misli vojska? Za ulazak se u NATO zalažu samo viši časnici, mahom oni, zanimljivo, školovani u SAD-u, dok se niži časnici redovno ulasku Hrvatske u NATO protive jer su svjesni da Hrvatska od NATO-a neće imati nikakve koristi.
Mit o ročnoj vojsci – Zastupnici NATO-a često ističu da profesionalnu vojsku bez služenja vojnoga roka možemo imati samo ako uđemo u NATO. To je, dakako, potpuna neistina. Profesionalna vojska od 16 000 vojnika, kakvu Hrvatska trenutno ima, u potpunosti zadovoljava hrvatske potrebe. Dapače, služenje vojnoga roka predstavlja za vojsku samo trošak jer ročnike, logično, treba hraniti, pružiti im smještaj, dati im opremu, plaću (ma koliko ona mala bila) itd. U NATO-u bismo također imali 16 000 profesionalnih vojnika, samo što bi velik dio njih neprestano bio izvan Hrvatske! Valja napomenuti i da je i od početka 2008. i srpska vojska, koja nije još ni otprilike blizu NATO-u, također profesionalna.
Mit o radnim mjestima i ulaganjima u Hrvatsku – Kao korist se od stupanja u NATO često navode otvaranja novih radnih mjesta i povećana ulaganja u Hrvatsku. No nova se radna mjesta zbog NATO-a u Hrvatskoj neće otvarati (osim možda za prostitutke u blizini NATO-ovih baza), a prisutnost će NATO-ovih snaga na moru (Zadar, Dubrovnik) imati negativan učinak na turizam.
Radarski sustav – Hrvatska ima 5 velikih radara (FPS-117) u kopnenom dijelu – na Papuku, Sljemenu, Učki, Pelješcu i Borincima, te 4 manja radara ("Enhanced Peregrine") na otocima – na Visu, Lastovu, Mljetu i Dugom otoku (http://www
.morh. hr/vijesti_main. asp?id=882, www. vjesnik. hr/pdf/2002%5C11%5C19%5C05A5. PDF). Te smo radare kupili od Amerikanaca, no ono što je manje poznato je činjenica da kod svih tih radara postoje dijelovi u koje se ne smije dirati, a kojima ih Amerikanci još kontroliraju – neprestano dobivaju sve naše podatke, a po potrebi mogu naše radare samovoljno i isključiti.
Mate Kapović
antinato.
ffzg
|
