Svaki početak je težak, kaže popularna te izlizana rečenica kojoj, siguran sam, nitko više ne zna tvorca. A ja sam kralj odustajanja. Najgori od svoje vrste. I mrzim početke, a imam na policama toliko stvari o kojima bih mogao pričati, al nisam siguran želim li. Možda će se to i jednom promijeniti. Barem malo. Ono o čemu razmišljam posljednjih dana nije baš duhovito, možda simpatično, al najviše melankolično ili kako se to danas popularno kaže - emo. No, uvijek mogu okriviti vrijeme za ta sranja. Imam problem paralelne stvarnosti. Naime, uvjeren sam da živim u istoj. Stavljam slušalice i pjevam dok hodam, prilično sam siguran nitko ne primjećuje i trudim se naći što brži put do odredišta. Samo ja i tramvaj pun ljudi koji plešu dok Bobby Bare, Jr. pjeva I'm all that you are not. Al oni stvarno plešu. Ili bar bar ja sebe u to uvjeravam. Kako god bilo, dobrodošli u manje ili više neuravnotežen svijet beskrajnog nadomještanja trake. Laku noć.

Me and Daniel are not scared!