O umirovljenicima (teorija o redovima čekanja i gradskim busevima)
|
«Penzići novi i penzići polovni; doživotne žrtve javnog prijevoza; blesavi od znojenja u kutiji; još samo dva radna vijeka do fićeka.» Hladno pivo Scena prva (zimi, oko 5:30 ujutro) Tišinu grada remete samo prvi gradski autobusi i pokoji automobil. Busevi su gotovo prazni. U njima je samo par nesretnika koji imaju jako ran početak radnog vremena i pokoji umirovljenik. Što umirovljenik može raditi u busu u to doba? Spavati. Da, sjediti negdje kraj grijanja (čitaj prolaza ispuha) i spavati. Spajati prednosti besplatne karte javnog prijevoza i besplatnog grijanja. Scena druga (na dan kad se uz Jutarnji list besplatno dobivala knjiga Ime ruže) Coupe, koji je morao rano na posao, odlučio je ustati još 15 minuta ranije i čim se otvori kiosk ugrabiti svoj primjerak besplatne knjige. Dolazi do kioska na putu do posla čak 20 minuta prije njegova otvaranja i zatiče pred njime petero ljudi u redu. Svi su umirovljenici. Razumljivo, žele besplatnu knjigu. Nije im bilo teško ni zbog toga ustati oko 5 i doći pred kiosk čekati. Jedna gospođa naglašava da je došla po knjigu samo zato što je besplatna, da je ne namjerava čitati i da će vjerojatno s njome podmetnuti klimavi stol. Scena treća (oko 8 h ujutro) Gradski busevi su krcati ljudi koji idu na posao, studenata i učenika koji idu na nastavu. I naravno, umirovljenika koji nekud žure. Teško se probijaju kroz gužvu, pokušavaju naći slobodno mjesto, ako ga ima, odlučno se probijaju do njega, a ako ne mrko gledaju bezobraznu mladež koja sjedi i ne želi se dignuti. Komentiraju nekome do sebe kako je nestalo kulture i kako nitko ne haje za starije (i imaju pravo). Kako im se počne približavati odredište, zapravo barem stanicu ili dvije ranije, kreću polako prema vratima autobusa. Pritom drugim osobama sličnih godina koje stoje ispred njih postavljaju ritualna pitanja: «Jel' idete dolje na sljedećoj? Da, onda dobro, i ja silazim na sljedećoj.» Stanicu prije silaska već stoje na vratima, da im se ne dogodi da bus krene prije nego uspiju izaći (što je djelomično opravdano). Scena četvrta (bilo kada do obnavljanja Banke kad su uvedeni brojevi) Ulazim u Riječku banku na početku Korza (ono Erste mi baš i ne sjeda) i stanem u red za jedan od šaltera. Ispred mene 20-ak ljudi. Od toga barem pola umirovljenika. Dok ostali stoje i šute, umirovljenici često pričaju s nekim. Najčešće je riječ o kritikama na banku zbog predugih redova, sporosti službenika... Po tonu bi se moglo misliti da se ljute, ali u biti je riječ o ćaskanju. Obavezno dolazi i do sitnih incidenata. Netko od njih se tijekom ćaskanja s nekim ili naslanjanja na pult zbog bolnih nogu obično pokuša progurati koje mjesto naprijed u redu. Ako to učine nekom mlađem, najčešće prođe bez verbalne reakcije, samo uz bijesan pogled. Ako to pak učine nekom drugom umirovljeniku, odmah započinje rasprava kad je tko došao, gdje bi tko trebao stajati i tko je pristojan, a tko bezobrazan. Takve sam scene varanja na redu i sankcioniranja takvog varanja, viđao prilično često. Scena peta (negdje oko 13 h) Autobus staje na stanici kod velike tržnice kraj HNK Ivan pl. Zajc. U njemu je samo jedno prazno sjedeće mjesto na pola puta između prednjih i srednjih vrata. Jedna starija gospođa s par vrećica u rukama ulazi na srednja vrata, a druga, isto starija s par vrećica, na prednja. Uočavaju prazno sjedalo i začuđujuće agilno istodobno krenu prema njemu. Jedna stiže do sjedala sekundicu prije i sjeda. Druga gospođa negoduje da je izgubila sjedalo, a bole je noge i ne može stajati. Jedan gospodin, naočigled približno jednako star se diže i ustupa joj mjesto. Ona mu se sa smiješkom zahvaljuje. Nitko od mladih s okolnih sjedala ne trza. Nastavljaju razgovor o mladima i kulturi. Scena šesta (oko 8:45 prije par dana) Ulazim u Elektroprimorje na izvanredno očitanje električne energije (to je ono kad ne želite plaćati po njihovim procjenama, nego svaki mjesec sami očitate struju i odnesete očitanje da vam naprave uplatnicu (i za to vam odnedavno naplate 20 kn)). Sretan sam jer je ispred mene samo 20-ak ljudi (zna ih biti puno više), a rade dva šaltera. Uskoro mi sreća splasne kad vidim da se čovjek s jednog šaltera uopće ne miče i da je zaglavio i drugi. Broj ljudi se ubrzo udvostručuje. Glavninu čine umirovljenici (što me čudi jer je onih 20 kn za izvanredni obračun čista pljačka i ne vjerujem da im se više isplati tako plaćati struju). Iza mene uskoro počinje rasprava. Na tapeti je naravno Elektroprimorje i nesnosna gužva. Govore kako ovo nije u redu, kako se tu čeka po sat vremena, kako bi za vrijeme gužvi trebali povući nekoga iz kancelarije da radi na trećem šalteru, kao bi trebao postojati šalter za pitanja i obavijesti, kako bi trebao postojati šalter za problematične (znači za sve one koji ne rade samo očitanje pa dugo zadržavaju red), kako je jedna od službenica otišla sa šaltera jer joj se hladi druga kava... Ova zadnja scena me je požurila da konačno natipkam ovaj, već dugo planirani post. Smatram da umirovljenici zapravo vole redove čekanja i rasprave po busevima jer si time skraćuju vrijeme i ispunjavaju potrebe za socijalnim kontaktom. Ako nemaju sreće da ih netko od djece pomaže, ili da imaju iznad-prosječnu mirovinu, žive prilično loše, blizu granice bijede, a ponekad i ispod nje (nažalost, svi smo viđali starije ljude koji nisu klošari kako kopaju po kantama za smeće). Kad podmire režijske troškove, sretni su ako im ostane dovoljno za zaista osnovne stvari. Vrijeme provode pred tv ekranima i u ćaskanjima sa susjedima. Da naravno, i vozeći se u gradskim busevima i čekajući u raznim redovima. Društvo ih ne treba. Čak ih štoviše tretira kao smetnju. Uvijek mi se mota po glavi strašna izjava jednog radikalnog teoretičara komunizma koji je rekao otprilike: «Ljudima treba omogućiti da rade, da budu korisni i da im bude dobro. Kad prestanu biti korisni, treba naći načina da ih se na lijepi način ukloni.» Takav je krvnički komunizam na sreću posrnuo posvuda osim u Kini (a i u njoj se stvari donekle mijenjaju i situacija nije kao nekada), ali ovakva grozna stajališta se baš i ne čine nestalima. Mirovinski sustav po principu generacijske solidarnosti nije u krizi samo u Hrvatskoj. Zato penzije sve više zaostaju za plaćama. Znate što je najgore? Nema šanse da se to promijeni. Brzina rasta jaza se eventualno može usporavati nekakvim izvanrednim socijalnim mjerama. Jednostavno nema novca. Svaka stranka koja pokuša puno obećati umirovljenicima, zasigurno laže. (Osim možda Hrvatske stranke umirovljenika koja ionako nema šanse preuzeti vlast i u najboljem slučaju se može nadati da će svoje glasove moći za poneki ustupak skupo prodati vladajućima.) Zdravstveni sustav fino slijedi mirovinski. Sve je više lijekova potrebno platiti (da i ne spominjem činjenicu da je često potrebno i doktora platiti, i da smo svi to znali i prije aktualnog medijski eksponiranog slučaja), a upravo su umirovljenici oni kojima ih najviše treba. I na što se onda sve svodi? Starije osobe oskudijevaju novcem, ne mogu raditi pa ih društvo ne doživljava korisnima (mogu samo zamisliti kako se oni osjećaju), moraju se moliti da ne obole jer neće imati za lijekove. Ostaje ima da u miru provode dane i obogaćuju ih kako najbolje znaju. Odjednom odlazak na tržnicu na drugi kraj grada gradskim busom u vrijeme prometne špice ima više smisla. Kao i odlazak na banku za podizanje 50 kn sa siromašne štedne knjižice. Jadni ljudi ni u kafićima nisu poželjni. Jeste li primijetili da kafići u kojima se počnu okupljati umirovljenici s vremenom izgube većinu drugih mušterija? Sjednu za stol, naruče mali macchiato ili deci bijelog vina (u svakom slučaju nešto jeftino) i pričaju s prijateljima «o životu, svemiru i svemu ostalom». Nije li to jednako onome što rade i svi ostali? Pa kafići su po definiciji «instituti za istraživanje ruda i gubljenje vremena»! Jedino oni možda naručuju nešto jeftinije i za stolom sjede nešto duže (mada nije pravilo, jer kad prošećem Korzom u bilo koje doba, dobijem dojam da je sva mladež Rijeke na terasama). Zašto onda svima toliko smetaju? Je li toliko odbojno sjediti stol do starčića? Ili je baš toliko naporno slušati njihove međusobne priče? Ili odtrpiti poneki pokušaj da komuniciraju s nama? Ne znam. Ali znam da u današnje vrijeme nije lako biti star. A svi mi koji budemo imali sreće ćemo to jednom biti. I to onda kad će sve banke već imati glupe brojeve za red koji ubijaju svaku interakciju. Rock Roll |
