O gospodarima svijeta
|
Drugi dio: Nosioci vlasti i mediji  (nastavak) Za razliku od vlasnika kapitala, političari su još uvijek donekle u poziciji moći. I to više kod nas nego u svijetu. Naime, iako oni nomenklaturno imaju moć, tome postoje mnoga ograničenja. Jeste li se ikada uistinu pitali kako se zapravo situacija u državi nikada ne mijenja? Ne samo u Hrvatskoj nego i u Svijetu. Održavaju se izbori, daju se velika obećanja, mjenjaju se face s tv-a, ali u biti sve ostaje isto. Dva su razloga tome i biti će objašnjena. Kao prvo, političare na poziciju postavlja novac. Izravnije ili neizravnije. A novac, tj. oni koji ga imaju, biraju ili čak oblikuju ljude koji će raditi njima u prilog. Ljudi koji se bave politikom često ulaze u to s dobrim namjerama i entuzijastom. Nažalost, točna je poslovica da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Svi su oni prije ili kasnije suočeni s kompromitiranjem sebe za neki «viši cilj». A kad se jednom krene, teško je stati. Ili nemoguće. Teoretski, na vlast bi voljom naroda mogao doći i netko tko nije indoktriniran. Nažalost, čuda se rijetko događaju. Tako primjerice, SAD vodi osvajačke ratove i u vrijeme vladavine demokrata i republikanaca. Ili, u Hrvatskoj se nitko ne bavi slučajevima državno potaknutog organiziranog gospodarskog kriminala. Svi znaju da ga je bilo jako puno. Za mnoge slučajeve se zna i krivac. Svi prije izbora obećavaju obračun s krivcima. I da li ga tko provodi? Koliko je krivaca u zatvorima? Nekoliko marginalaca koji služe kao izložbeni primjerci. Možda zato jer kapital vlada politikom? Pa naravno. Tko će u saboru dignuti ruku za zatvaranje zloglasnog bezimenog čovjeka sa dva prezimena? Nitko! Pa on je sam jednom rekao da bi tada povukao za sobom barem 46 tadašnjih saborskih zastupnika. Nitko kompromitiran, ni da želi, ne može pokazati prstom na drugoga. O zaradama putem provizija za podržavanje nečijih interesima da i ne govorimo. Stvar je vrlo jednostavna i postoji plastičan primjer svega toga: mafija. Tko jednom učini posao za mafiju, taj im «daje otkaz» samo kad umre. Drugi razlog gubljenja moći političara leži u jačanju jedne druge strane, medija. Sjećate se afere s direktnom pogodbom za izgradnju dionice autoceste prema Dubrovniku? Vlada nas je do zadnjeg dana uvjeravala da je direktna pogodba legalna i da je taj ugovor dobar za Hrvatsku. Pretpostavimo da je to istina. Pretpostavimo da su zaista Sanadereve namjere bile služiti narodu, a ne novcu (kao što je gore objašnjavano). Ne kažem da je tako, samo pretpostavimo. Je li vlada uspjela provesti tu dobru odluku? Nije. Zašto? Zato jer su im mediji sjeli na vrat do te mjere da su morali birati između ugovora i gubitka vlasti. Naravno, popustili su. Taj je primjer vrlo jednostavno pokazao da su mediji počeli imati snagu ravnu, pa čak i veću od političke. Zbog toga svaka vlast i svaki političar pokušava kontrolirati medije. Zato što, između ostalog, mediji su ti koji izabiru vlast, a ne građani. Ako se po najpoštenijem čovjeku počne javno pljuvati kako to mediji znaju, on na izborima nema šanse. Niti igdje drugdje. Čak se i ratovi dobivaju ili gube uz pomoć medija, ali o tome će biti riječi u posebnoj temi. Slijedeća dilema je: kada su mediji najjači? Najjači su kada su krupni i usklađeni. Kada svi ili mainstream većina piše jedno te isto. Američkim prostorom pisanih medija vladaju dvije grupacije. U Hrvatskoj isto tako. Kod nas se tom okrupnjavanju još nastoje oduprijeti Novi list i Nacional, ali do kada će uspijevati? (Ne kažem da oni govore istinu, već samo da se u kontroli informacija odupiru moćnim medijskim magnatima.) Naime, već sam pročitao da vlasnici Večernjeg lista žele i vjerojatno hoće kupiti i Novi list. Hoće li i tada (realno gledajući) mali i periferni Feral uspjeti prkositi divovima. Kako se oduprijeti glupostima koje pišu npr. Jutarnji list i Globus? Pa oni slobodno mogu (a vjerojatno to i čine) prodavati laž tako dugo dok ne postane istina. A tko je vlasnik medija? Ponovno kapital. Tj. oni koji upravljaju njime, a ne oni koji ga posjeduju. Na kraju svega uspijevam zaključiti samo da svijetom vladaju tri centra moći: oni koji upravljaju kapitalom, oni koji raspolažu sposobnošću javne kontrole misli i oni koji legaliziraju i provode želje jednih i drugih. Polugu vladanja svijetom dakle čine: magovi novca najvišeg ranga, mediji i ljudi na vlasti. Tim redom. Tom važnošću. Magovi kapitala su «puppet masters», političari i novinari su lutke na koncu, a svi mi ostali smo promatrači. Jesmo li mi toga svjesni? Nemamo pojma. Živimo u matrici, a da toga nismo svjesni, kao što ni Neo toga nije bio svjestan. Mislite li da su vlasnici kapitala toga svjesni? Nisu ni oni. Sjetite se da je ovo prijelazno razdoblje i rijetki od njih kuže da gube moć. Političari su svjesni. Bar mislim da jesu. Svaki od njih koji je kompromitiran zna da nije svoj gazda. Novinari? Kako koji. Probajte u Jutarnjem ili u Globusu objaviti članak koji se ne sviđa velikom gazdi. Neće ići. Možda ćete u nekom manjem listu moći. Ali tko ih čita? I u Svijetu je ista stvar. Postoji li ijedan članak u New York Timesu, Washington Postu ili Chicago Croniclu koji je američku politiku proglasio agresivnom, osvajačkom i zapravo državno terorističkom? Tko ga nađe, plaćam mu piće. Ako se sjetim. Jer naime, upravo namjeravam popiti «pilulu zaborava». Draže mi je misliti da imam kontrolu i biti u krivu, nego znati da sam pijun u nečijoj igri šaha. Ili možda nije? Rock Roll |
