12 godina nakom
O kako je lijepa zanesenost i mladost. Kako je divno misliti da si velik dok si sicusan.
Danas nakon 12 godina od zadnjeg posta slucajno mi misli odlutaju u one dane kad su nastajali ovi tekstovi.
Mnogo vremena je prošlo otkad su moji prsti tipkali sami. Trebat će mi mnogo discipline da zadovoljim svoja očekivanja.
A o očekivanju čitatelja neću ni razmišljati jer čisto sumnjam da će itko ovo čitati.
Rekli su mi da sam se promjenio u zadnje vrijeme.Moguće. Sve teće, sve se mijenja.
Ljubim, to je jedina prava novost u mojem životu. Sve ostalo su sitne korekcije. Odrastanje, srastanje i oblikovanje sebe u ovaj proizvod.
Moram priznat da se sve okrenilo naglavačke unazad godinu ipo, ili se sve šta je bilo naglavačke napokon okrenilo na noge? A da sam ovaj svoj post pisao samo godinu i par mjeseci ranije zasigurno bi poceo sa "evo pišem vam nakon 12 godina. Kod mene nema ništa novo...
Univerzum nesrazmjera nije više prikladan za stanje stvari, pa je privremeno preimenovan u univerzum univerzuma. Oduvijek mi je bilo teško imenovati nešto. Imam osjećaj da time oduzimam slobodu i život onome što ima biti.
Ali danas kao skoro roditelj troje djece i skoro muž moje skoro žene i kao netko tko se transformirao i odlutao na pocetke tisucljeca ovo gledam sa jednog novog modula sebe.
Modul roditelj se toplo nada da ce moji geni naci nacin da zaobiđu moju djecu...
|