utorak, 23.10.2007.
"gle,ovo više neće ići ovako..."
Stvarnost je, moje zamagljeno ogledalo,
i ne znam koja cigareta koja je izgorjela
...
Stvarnost je, ono što nam se od svih mogućih fabula i krajeva
najmanje sviđa..
otužno...
...
Stvarnost je istina..
Ona koja ponekad i zaboli i koju si je najteže priznati.
A ti si zapravo moja prašina..
Koliko god te ja brisala iz svojih misli,
ti si uvijek tu..
-to bi trebalo biti dovoljno
za poticaj tvoje borbe!
-kao...
struktura emocija koja traži temelje!
..
no ipak,poćinješ se izmicati,
a ja priznajem-teško mi je miriti se s tim!
tek toliko da znaš..
priznanje-trebao bi i ti poceti!
bilo bi olakšanje..
za oboje..
no,dobro..
tvoj izbor..
...
"gle,ovo više neće ići ovako..."
Pa gdje idemo!?
ne znamo ni gdje se nalazimo.
tako je,priznaj..
sada..
kad bi nam trebalo postati jasno, nama postaje prekomplicirano.
hajde da se promijenimo!..
tako ćemo se bolje upoznati..
iako možda:
na najteži mogući način.
slušaj!
bit ću tu..
ne idem nikud..
ako ti ikad zatrebam..
zvući li iskreno?
ne boj se,je!
iskrenost-najvažnija od svega!
samo..
moja prolaznost,
još nije završila putovanje..
-a karta je bila bome skupo plaćena!
ti i ja..
mi..
zar ćemo se vrijeđati ovako!?
-kako nepažljivo!
- kako nepotrebno!
..jako..
I....
Sve je nepomično i sve stoji…
Ali ukrivo…
Pošalji mi kartu do sebe…
doćekat ću te s osmijehom na licu..
još samo......
primi me za ruku!
bilo bi lijepo..
