........................ja sam glup i gubim se. jeeeeeeeeej!!!

15.09.2006., petak

I SPEAK TO HEAR my VOICE

evo pišem...
pišem jer žalim biti, ili barem naoko izgledati/zvučati, pametan...
pišem jer čitam Hornbyjevu '31 Pjesmu' i čitam kojom lakočom i s kojom ljudavlju on piše o dragim mu pjesmama... također čitam da, kolko god ja to htio, nemama isti odnos sa svojim pjesmama. tijest imam, ali moje pjesme se u 90% slučajeva svodena 4 izvođača... Pearl Jam, Alice in Chains, Soundgarden i Nirvana... pogodili ste, jelda? smijeh

... naravno, nijedna pjesma tih izvođača me neče raznježiti (ajmo to tako nazvat) kao After Hours Velvet Undergrounda, ni nasmijati, kao Special Ed S. Lyncha, a niti diči mi ego kao Audioslaveov Cochise...
ustvari, imam za svaku od tih pjesama nadomjestak u 'velikoj četvorci' (barem mislim da imam), ali dok slušam recimo S. Lyncha, imam osječaj ko da Pearl Jamu zabijam nož u leđa... neznam zašto... moja osobna blokada, valjda... nebi naravno htio da se ovaj tekst (neznam kako da ga drukčije nazovem) svede na suhoparno navođenje imena, pa zatro neču uspoređivati osječaje koji se javljaju dok slušam recimo Queens of the Stone Age, sa onima koji se javljaju na Mother Love Bone (recimo), ili slične kombinacije.
razmišljao sam neki dan o vlastitoj posebnosti (ajmo to tako nazvat). sam sebe shvačam kao savršeno normalnu prosječnu osobu koja sluša savršeno normalnu prosječnu muziku (iako dobro znam da moja muzika nije nimalo prosječna), ali ponekad se nalasim u situaciji kad postanem poseban i drukčiji, i to mi odgovara. priznajte, svakome od nas s vremena na vrjeme dođe želja za posebnošču. i kada se dovedem u takvu situaciju, ljudima manično stavljam slušalice u uši i pred neznam kime (valjda pred samim sobom) izigravam tog nekog glazbenog gurua... i znam da ču u tom trenutku, pustim li recimo Soundgardenovog Spoonmana i kažem slušatelju da obrati pažnju na solažu na žlicama, ispast pametan, drukčiji, poseben, i boktepita šta sve ne (''solaža na žlicama?!? kaj fakat?!? wow, jebote!''). ali meni je Spoonman (kad smo več kod njega zapeli) pjesma za koju znam da če takvim slušateljima dati 10min iščuđavanja nad tom famoznom solažom na priboru za jelo, ali nakon tih 10min (minuta više-manje) če zaboraviti na tu pjesmu... zaboravit če ko ju svira, kako se zove, o čem se radi, kako ide riff.... uglavnom, zaboravit če ju. a takve su sve moje pjesme.
kod drugih slušatelja ču dobiti drugu reakciju. drugi su ljudi koji slušaju iole sličnu muziku ko ja. oni če obračat pažnju na tonalitet pjesme, brzinu basa ili bubnja, težinu sviranja, i zapamtiti, u najmanju ruku, ko ju svira... neče shvatiti poantu pjesme, pjesma ga/ju neče dirnuti (ajmo to tako reči), ali če ziher više od pola njih reči da oni to mogu odsvirat žmirečki, makar ne svirali ništa...
treči slušatelji su najbolji, i nažalost, jako ih je malo, ali njima najviše volim gurat slušalice u uši. ako ima se n svidi, iste sekunde če te poslat u kurac i gurnut svoje slušalice u tvoje uši. ako im se sviđa, pitat če te čija je, kak se zove, i jel možeš spržit... iduči dan če te pitat jesi li donio cd, i ako nisi, pitat če te za mp3 il šta več imaš, da ju još jednom posluša...
takvi ljudi su super...
prvi su malo priglupi. drugi su preplitki i bahati, al treči su pravi slušatelji... ali malo ih (nas) ima... i to je šteta...

neznam što sam ovim tekstom htio dokazat ili osporit, i neznam dal sam uspio. nije ni bitno.
idem sad poslušat jebenog Spoonmana i onu jebenu solažu na žlicama

- 13:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.