Ratnik svjetlosti
19.10.2005., srijeda
Izvjesce...
|
Dragi prijatelji, evo jednog kratkog izvjesca o putovanju! Jesam li rekao da bih radije u Sibir na robiju? Nisam se salio! In poce parole to je izgledalo ovako nekako. Nakon sat i nesto leta po nevrijemenu; turbulencije, propadanja, vriskovi putnika, glasna molitva pijane Dominikanke sjedalo iza, miomirisi rigotina i kao slag na kraju slijetanje u Punta Cani umjesto u S. Domingu gdje nam je bilo odrediste, radi nevrijemena i zatvorenog aerodroma. Dakle, pocetak nimalo obecavajuci. Slijede dva sata kokodakanja i snebivanja debelih Dominikanki, zatim ponovno uzlijetanje, malo strahovanje i konacno slijetanje u S. Domingu. Onog trenutka kad sam ugledao ekipu osjecaj straha i neizvjesnosti zamijenio je osjecaj srece. Nakon tri mjeseca sto se nismo vidjeli, nismo ni mogli ne pretjerati sa slavljem. Medutim, u neku dobu prevladao je umor, a kako je Dominikana zemlja u kojoj gotovo nikada nema struje, sto znaci i vode, posto su pumpe za vodu na struju, morali smo na spavanje smrdljivi. Tokom noci struja nije dosla, ali je dosla voda. I to samo meni! Od silnog nevremena i kise propustio je krov, ali na samo jednom mjestu u kuci od 7 soba, 6 wc-a i gomile ostalih prostorija, i to samo iznad mog kreveta. Probudio sam se mokar, nadalje smrdljiv, smrznut, izujedan od komaraca, pijan i lud od buke retardiranih zaba sto su se smjestile na bazen i vristale kao da je sudnji dan. Drugi dan zapoceo mi je u skladu noci. U centru S. Dominga izlazeci iz auta upao sam u lokvu do koljena i dan nastavio trazeci bankomat koji nije bio u kvaru, kako bih podigao lovu i kupio karte za povratak na Curasao. U gradu od 4.5 milijuna ljudi i hiljade banaka niti jedan bankomat ispravan. Nevjerojatno. Monty Piton! Da nisam bio u pratnji “ekipe snova” i dobrog raspolozenja, vjerojatno bih taj dan dozivio jos i gorim. Bankomat nismo pronasli, ali se lova skupila, kupile se karte i zabava se nastavila... Probudio sam se par sati prije poletanja kako bih se ponovno sastao sa svojim crnim bratom ( Ermano negro), i obavio sto sam jos imao za obaviti. Zatvarajuci ogromna celicna vrata kapije pomislim u sebi kako mi ova avantura i nije prosla tako lose, skupim snagu, zatvorim vrata i odsjecem si kaziprst lijeve ruke. Na putu do bolnice kontam; ja sve ovo valjda sanjam. Kaplje voda po meni pa ruzno sanjam, nista vise... Na hitnom traktu radilo je troje ljudi! Prvu sam uocio poluzivu cistacicu s prastarom metlom, hladnog pogleda i izgleda kao da ce svakog trenutka upaliti metlu i nestati. Sljedi medicinska sestra. Crnkinja koja je u trenutku kad me vidjela postala nijansu svjetlija od mene, i na kraju doktor. Znajuci kako funkcijonira drzava i za koliko se love moze srediti jedna diploma, nije mi bilo drago niti da me gleda a kamoli da me krpa. Vidjevsi mu strah i neodlucnost u pokretima mislio sam ga pitati zeli li da mu pomognem da me siva, ali sam se bojao da ce pristati. Sutio sam. Zasio me, pitao 150 USD, i rekao da nema antitetanus i neka to obavim negdje drugdje. Kako prica niti tu ne bi zavrsila, sljedi nastavak. Avio nam je trebao poletjeti u 13 30, ali nakon izlaza na glavnu pistu javio se kapetan rekavsi da se avion pokvario i da se vracamo. Dali su nam sendvic i zamjenski avion u 23 30h, nakon cega smo oko 2h bili na nasem otoku. Posto sve ovo pisem znaci da nam avion ipak nije pao kako smo ocekivali. Zasto ocekivali? E pa ne znam da li ste se ikada vozili avionima “Aeropostala”!? To izgleda jako neozbiljno i smijesno. Na prvi a i na drugi pogled izgledaju kao da ih je Grunf izgradio, samo sto se za Grunfove izume ocekuje da ce se srusiti, dok se za ovaj izum ocekuje da nece niti poletiti... Ovo je bilo kratko izvjesce. Duze nema smisla da pisem kad mi fali prst...;)))))) Dragi blogeri, ermano negro je ocistio hard disc od macijih virusa, krajem mjeseca mjenjamo internet konekciju i vracamo se cescem pisanju i druzenju s vama. S vama koji ste postali dio nasih zivota. Sunchi prijatelji gdje god bili! |