Walk in my shoes
10.01.2006., utorak
Prva i zadnja stvar za ženu koja me rodila- e za to ti hvala!
|
Dobila sam pismo, od mame. Iako su puna 2 lista ispisana, pročitala sam ga u jednom dahu. Ne znam koliko su njezine riječi iskrene i koliko je sve to što je napisala istina. Dala mi je da na neki način biram. Da biram da li želim da postane dio mog života i da samim time ostane u Hrvatskoj, ili odlazi kod svoje druge kćeri. Dugo sam razmišljala... U glavi su mi samo sve one godine kada smo tata i ja bili sami, sva ona pitanja druge djece gdje je moja mama, sve one priče moje obitelji o njezinoj podloj prijevari... Način na koji je prevarila tatu... Oni rođendani kada sam čekala da me nazove, kada sam vjerovala da će se vratiti i da će opet biti s nama. Moji prvi dani u školi... U glavi mi je i onaj dan kada sam kupovala svoj prvi grudnjak... I onaj kada sam se odlučila udati, otišla živjeti u Italiju... Pa i onda kada se moj muškarac oženio drugom... I ovi dani kada se pokušavam suočiti sa bolešću. I još niz sitnih stvari... Nikada nije bila tu kada sam ju trebala. Trebam li ju sad? Zvučat će možda okrutno, ali ne trebam ju. Za mene ona i dalje ne postoji. Napravila je sranje, otišla i sada kada ja imam 23 godine i svoj život, sada se sjetila! Kasno je, a i ne vjerujem da se toliko promijenila. Mislim da ne zaslužuje da joj oprostim sve to. Previše je to godina i stvari koje je propustila. Samo mi je drago da shvaća da smo tata i ja uspjeli i bez nje, drago mi je da je svjesna koliko je mogla imati da je bila malo pametnija. Mama, oprosti, ali ne želim te u životu. Potrebnija si svojoj drugoj kćeri. Tata i ja smo se svejedno navikli na činjenicu da smo sami. Morat ćeš se zadovoljiti čitajući ovo... Što mi nije ni malo drago, ali dat ću ti bar tu šansu, pošto me čitaju mnogi drugi meni nepoznati ljudi... Nepoznati, baš kao i ti! Laura |