Bili smo sedmi be, a učiteljica iz Hrvatskog nam je rekla da možemo sami predložiti za čitanje neku knjigu za lektiru koja nije na spisku obaveznih...
Kako sam tih godina doslovno gutao (ne samo lektirne) knjige, sav sam se pretvorio u ručicu u zraku i gotovo prisilio učiteljicu da po mom prijedlogu odobri Besu.
Apsolutno mi najdraže literarno djelo djetinjstva, sve dok u JNA nisam naletio na Povijest pornografije.
Razred je bio podijeljen u pet grupa, svaka je imala po jednu lektiru po izboru, i predmnijevam da me ljudi još dan danas mrze jer je Besa imala milijun stranica.
Ali, pardon, uz Divotu prašine i ine Novake, Nazore i Šenoe, Dnevnik plovidbe Međimurskog Thora Heyerdahla koji je upregnuo obitelj i upustio se na put oko svijeta u sićušnoj krhkoj jedrilici, te mi je godine predstavljao apsolutnu premiju.
A mislim da mi je i ekipa iz razreda oprostila, iako sam im do kraja godine kao za neku neku kaznu dijelio i više od pola sendviča.
Pročitala se Besa još triput, danas je kao i svih najboljih knjiga više nema na polici, ali neke su rečenice i poanta ostali u ovom mozgiću.
Poput one da treba slijediti svoju zvijezdu, ne slušati usputne zlonamjernike, ustrajati i uživati u onom što imaš.
I biti ono što jesi, koliko god to smetalo okolini.
Kao i sjajnih duhovitih opaski kao one njegovog sina, kad mu otac savjetuje da se pazi noćnog života, valjda negdje na Tajlandu:
„Barba, ako imam pištolj, imam i futrolu za njega!“
Davno prije sam bio progutao njegov Sedmi be, kasnije i Operaciju Stonogu i Waitapu.
Redom jake knjige, ali ne tako kao Besa, časna riječ svijetu da nećeš odustati od sebe, makar ti na tom putu priroda odnese oba sina.
Velom Joži je jedan sin umro na bazenu, drugi na trećem putu oko svijeta, u vodama Venezuele.
Nakon čega su i nastale i Stonoga i Waitapu, romani u kojima se on nada da su djeca tu negdje s njim i ženom u nekakvom paralelnom svijetu, divno i tečno napisane, s puno upitnika na kraju.
I divljenjem velikoj vodi, vodi koja ga je usmjerila i odredila mu život.
Pa se zamisliš...
"Bojim se. Koga jednom pod jedrom opere more, do smrti sa sebe ne ispere sol!"
Rodio sam se pred 42 godine, one večeri kad je Toma Bebić na Splitskom festivalu izvodio najljepšu pjesmu o moru - Neveru.
I moj, danas već davno pokojni dida je slušajući rekao – ovaj mali će volit more i na moru će i završiti.
Obožavam more, ali još se ne dam, i nekako sam prokleto sjetan kad ode ovako velik čovjek.
Gospon Joža, hvala vam za najveću knjigu mog djetinjstva, i nešto najiskrenije i najtoplije što sam u žvotu pročitao, a bogami što me i usmjerilo da budem ono što jesam.
I nadam se da je gore mirno more.
Najbolju posadu na svijetu već imate...
Zbogom i hvala.
Europsko prvenstvo za mješovite parove u curlingu - Erzurum 2012. (drugi dio)
Kako se na turskom kaže nema signala? Sinyal yok!!! Pričali smo turski ko veliki!
Turkinje na zagrijavanju
Vratimo se igri... Na samoj curlingani - raj.
Nije bilo pive za proslavit pobj... utakmicu, a ni hrana nije bila nešto pretjerano ljudska, ali tolika količina veselih i nasmijanih natjecatelja, volontera i samog curlinga - ma divota jedna!
Drug Soja na ledu.
Prvo su nas ugusto dobili Bjelorusi i Španjolci.
Žalili smo se kako nam je najbliža curlingana udaljena barem jednu granicu i 350 km, i da samo mi i Slovenci nemamo krov nad ledom, a onda su nam Baski rekli da ni Španjolska nema dvoranu.
Taman se sažalismo, kad su nam rekli da im savez plaća avion da treniraju dva vikenda mjesečno u Švicarskoj. Damn...
Minglali smo sa svima, najviše s onima s kojima smo igrali i zgubili, na primjer Austrijankama...
Najslađa curlašica, Norvežanka Skaga, od milja Palčica, neutješna nakon ispadanja u četvrtfinalu iako je dnevno četiri sata na ledu!
Inače, pola Erzurumskog studija engleskog je volontiralo, mljelo s nama u pauzama, i općenito -bili su sjajni. Uljudni, nasmijani i uglavnom beskorisni. Osim što su nam ipak jedva nekako uspjeli objasniti lokaciju jedine buregdžinice u gradu!?
Najbolju sam partiju od sve četiri, pružio u svojoj zadnjoj partiji protiv Mađara, kad sam imao dva double take outa i još par preciznih udaraca, tako da nije ni za mene kasno. Dobro, serem...
U ženskom turniru Turkinje su bile nadmoćne, isplatilo se kupovanje trenera i 60 zajedničkih dana na ledu. Ej, šezdeset!?
Najčudniji je lik bio Finac s dredloksima, koji mu nisu smetali da domete do bronce.
Protiv turskog miksa nismo igrali, ali ljudi stvarno lijepo metu...
Navijali smo za naše dečke i cure čije je prvenstvo u C skupini počelo taman kad smo se mi lagano pakirali...
Na kraju su za dlaku izgubili zlato, ali su i kao srebrni otišli u višu skupinu, pa će uskoro pokušati izboriti opstanak kao Bekavci. Velike fige u Švedskoj Robiju, Ogiju, Čuči i Čadežu!
Kapetan, skip, legenda, vozač, animator i štošta, Herr Puf!
iz profila te u karakterističnoj pozi dok nas usmjerava kuda da mu ga metnemo.
Ovako inače svi izgledamo iz ptičje perspektive.
Jaka Bjeloruska i Hrvatska klupa u međusobnom dijeljenju čokolada i bombona.
Slatki kipić na ulazu u dvoranu poslužio je za simpatični performans nekih infantilnijih reprezetacija...
Lokalci ponekad po noći odu u planinu, zapale kladu i pijuckaju čaj. Neki čak piju i pivicu, jer to kao nije baš pristojno dolje među rajom...
Potpourri druga Soje uz drugi jutarnji duvan i bogatstvo prirode okolice hotela. Koja pustopoljina...
U klinču među velikom Andreom Schoepp i zgodnom joj kolegicom kojoj sam zaboravio ime.
Naša nesretna, a tako slatka vodička, trenutak prije nego što će se totalno bez veze smandrljat u jendek i slomiti gležanj.
Bijasmo i u tradicionalnoj turskoj kući/čaršiji/bazaru/čajdžinici - za mene kahvu, a za Fatu sok!
Erzurum je bio domaćin Univerzijade 2011. i Ameri su im zbog NATO-a dali odriješene ruke da grade dvorane, stadione, skijališta, i - najmodernije skakaonice. Šteta što je stalno vjetrovito pa imaju vrlo malo dana za skakanje. Da, izbacite uljeza...
Priredili smo i mali igrokaz...
A Ines je pokazivala zašto će uskoro diplomirati na DIF-u!
Naravno da smo sreli i našeg čovjeka, Renato trenira turske skijaše, kasnije nam je s frendom pokazao grad i par mjesta za izlazak. Dobro, ako se igranje bekgamona i domina s dečkima od šest banki računa kao izlazak...
Zadnji dan smo se Puf i ja mudro autom popeli na vrh Palandoken na 3200 metara nad morem, teško disali i pijuckali očajnu domaću rakiju Raki, krnju bronhijevaču s jezivom aromom anisa.
Nekako je baš bilo fino, ono, nikad na višoj točci, ni on ni ja... A tamo sreli Švicarca (imamo dvadesetak turnira tjedno, savez plaća sva natjecanja i putovanja, dva tima u Švicarskoj su profesionalni curleri, žive samo od toga), te Estonca, koji su tih osamstotinjak metara nadmorske visine prešli pješke. Al smo im svejedno dali rakije... Kakvi sportaši...
Zenzi dize štat, das ist Riba!
Slika za sreću našoj muškoj repki, upalilo je!
A sada, gastro kutak!
Klasična ždera po Erzurumu kad vam dosadi kebabetina...
Ćevape zovu kofte, mali su i šuplji, ali jako, jako fini. Ono iza kaj se pjeni je domaći ayran, jogurt razrijeđen vodom, i, o užasa - posoljen. Ne dobro...
A ovo je pravi jogurt. Bog među jogurtima, obavezno se udaviti njime, Klasik! Pored njega je kikiriki zarobljen u tijelu nečeg polujestivog, s čime smo uglavnom hranili lisicu...
Baklave su dosadne, ali ovo na k, mislim kadaif - definitivno nije. Bolesno slatko ali isto tako i fino!
Pobjednici prvenstva na postolju. Nije bilo mjesta za nas... Škoti za dlaku ispred Šveda i dvije pred Fincima. Pošteno.
Konačni redoslijed po skupinama. Loše, al eto, dali smo sve od sebe, život ide dalje, barem smo vidjeli ono što nitko nije...
Jedna od rijetkih fotki mene na ledu. Gdje izgledam pristojno, a ne dok metem pa se zgrčim ko gigantski perec.
Nesretna Finkinja Puustinen (pjevali smo joj "ma puusti nen traje...") prvi dan je pobrala kraljevsku crijevnu virozu kao i još desetak natjecatelja, a kad su je skinuli s infuzije i kad je u dućanu kupila teglicu kompota, popiknula se i tako razrezala šaku da su joj neke žice virile iz gipsa. A zgodna...
Nek smo bili zadnji, al smo se najviše slikavali, kao ovdje sa Švabama
Završno proglašenje, ceremonija zatvaranja i daleko najveselija ekipa
Nazad smo se vraćali preko Istanbula, ja sam zamijenio džamije al mi je oprošteno, Turkish Airlinesu nije oprošteno što su nam zadržali prtljagu pa smo malo kandisali u povratku.
Mladići su izašli u ludi noćni život multimetropole od 25 milijuna ljudi, a ja sam se družio s crijevnom virozicom, bemti točeni Efes u restoranu Sarajevo. Izbjegavati...
I tako. Završili smo dvadeset i četvrti od 24, bez pobjede kao i Slovenci. Da smo bili u istoj skupini, bilo bi gusto, ali eto... Naučili smo puno, ispekli zanat, shvatili da se bez jako puno treninga tu nema što tražiti, ali i dali sve od sebe, poginuli, smijali se, veselili, uspostavili brdo kontakata i bili reprezentacija. Meni puno.
Slijedi nam Slovačka liga (našem klubu, Čudnovati Čunjaš), turnir u Linzu i PH. Muška repka ide u Švedsku, rasturili dabogda, pa mi rasturili njih, pa dogodine mi išli u, recimo, Škotsku!
Sponzori, javite se, hvala puno Bakki u Jutarnjem i Sajku sa Sportneta što su nas pratili, AirBalticu na kartici kojoj sam pin zaboravio doma
Uploaded with ImageShack.us
Hrvatskom Curling Savezu što postojimo, te Beershopu (http://www.beershop.hr)
Uploaded with ImageShack.us
na majicama, štampanju i pokojoj pivici...
Eto, pipl, volite li curling i dobru zabavu, naletite na treninge na šatro ledu svake nedjelje u 22.00 na klizalište Zagrebačkog Velesajma, pelcajte se, zaigrajte, i jednog dana - Olimpijada je naša!
Ajd pivili, ponovilo se!
Uploaded with ImageShack.us
Bilo je gušt u siječnju igrati i izgubiti u finalu turnira od curlašica brodske Legije na njihovom terenu.
Pogotovo jer su nam poklonile prvu nagradu - Kutiju čvaraka. Led se zbog sunca topio, sve je ličilo na potapanje brodova i skakanje mede sa sante na santu, jer Hrvatska nema dvoranu za curling, a Puf je toga dana u mladim i talentiranim Antoniji i Ines, uz već dobro znanog Soju
- vidio ulog u budućnost.
Ljepši dio reprezentacije.
I na prvo otvoreno prvenstvo Hrvatske u curlingu za mješovite parove u Zagrebu na još sklepanijem ledu - vrbovao upravo njih troje.
Kolar i ja smo skupili Zapruđanke i za dlačicu ispali u skupini, ali Puf je s Čudnovatom Legijom otišao do kraja, osvojio prvenstvo i izborio - Erzurum
Pravo pravcato Europsko prvenstvo.
Pa smo si platili sve sami i krenuli, sponzorima nismo bili zanimljivi.
Dva sata leta do Istanbula je proletilo, jedna nas je dama upitala da jel curling ona vožnja s autićima, a na Ataturku je uslikalo mene i Pufa na kraju trake, a kako obojica želimo bit lijepi na fotkama, tako smo gledali na krivo mjesto i polegli ko žito.
Presjedanje na drugi avion na drugom aerodromu na drugom kontinentu (nemojte uzimati taksi u rush houru između dva aerodroma – tri sata miljenja i sedamdeset eura),
i još kraći let na istok blizu granica s Armenijom i Iranom - za Erzurum.
Na 1800 metara nadmorske visine,
smjestio se grad od 300 tisuća duša.
U kotlini među planinčugama, suroj vjetrovitoj goleti gdje drveća nema ni za čačkalice, brzo smo se smjestili u prljavi šatro alpski planinski/skijaški hotel još 500 metara više, podno žičare.
Nije bilo hemića, astmi, alergija ni ničega što nas spopada u Zagrebu, ali pod prozorom umjesto mačaka i pasa vrludaju krave, lisice i poneki vuk.
Lisice inače ne vole Ulker kekse, ali kad nismo imali ništa drugo... Prozvalo me šaptačem lijama, ono...
U najsiromašnijoj regiji Turske devastiranoj od Rusa, i tko zna koga još, stanovništvo su ili studenti (navodno 50.000), vojnici (svugdje vojne baze, prilično interesantno saznanje kad počne rat sa Sirijom) ili sirotinja.
A prelijepa, moderna i više nego ugodna curlingana je smještena na rubu grada kroz koji te stvarno strah prošetati kad padne mrak. Šteta što je organizacija poprilično štekala, ali ne možeš sve imat...
Prljave, nedovršene i prašnjave uličice su krcate zamusanom dječurlijom koja nemilice žica money, money,
jedan se čak i švercao u restoran kako bi jeo s nama...
Vjerojatno je to seksi i cool nekim našim celebima, ali meni baš i ne.
Svejedno, vrlo brzo ostah bez bonkasa i sitniša.
Centar Erzuruma je lijep i uredan, ali samo do prvog zavoja. Evo i par utisaka...
Čistač cipela turbo ekstra s dodacima za valjda hot-dog...
Cijene su glupe i nerealno visoke. Pivo je u dućanu 14 kuna, banane 15, a hrana općenito ista kao i kod nas. Umro sam na taze barbune!
Brzi restorani su solidni, iako prepuni muhetina, s barem po deset konobara, može se pojesti doner ili kebab za 30-ak kuna s prilozima (luk na masti od pečenja, neki ljuti ajvarčić, pečeni faferon, suha riža), ali burek s mesom je 13 kuna, alooo!?
A piliće zovu ko i mi!!! Puno su toga općenito popalili iz hrvackog, pa je bilo lakše pričat po naški nego na engleštini...
Uglavnom, jako skupo, očekivali smo puno jeftinije sve, a pogotovo tursku kavu koja je po 15 kuna.
Grad se užurbano gradi, na sve strane niču moderne zgradurine, ali Turci kao da su zaboravili riješiti problem sirotinje, jer je nesrazmjer ogroman. Baš potemkinasto...
Bitno je da pijuckaju 25 čaša divnog smeđeg čaja dnevno,
puše ko Turčini i općenito ne brinu puno ni o čemu.
Ali da ste im vidjeli izraz faca dok smo šetali s našim curkama u trenirkama po centru grada...
Naravno da žene ne smiju sjediti u birtijama, a kako je taj dio dosta konzervativan, dobra četvrtina je nosila feredže (iako neke ispod toga nose traperice i štikle!?). One koje nisu nosile su uglavnom prekrasne, tamno milkaste kože i ovolikih očiju, ali poučeni pričom o Srbinu koji je na nedavnoj Univerzijadi doveo Turkinju u sobu i bio iznenađen sa dvadesetoricom braće i rođaka koji su se stvorili pred hotelom koju minutu kasnije - samo smo im se srdačno smješkali s distance. Daleko brate za trčat doma...
U Istanbulu su djevojke puno manje konzervativne. Strašno...
U slobodno vrijeme između naših tekmi i tekmi koje gledamo pokriveni dekicama zbog ledare u dvorani (opravdano, naravno), tumaramo po gradu...
Tu su Soja i zaprega. Nije nam bilo smiješno kasnije kad nas je jedna psujuć prestizala dok smo milili po cesti autom (imali smo i hit radio za šlagere, od milja zvan - zbogom dupe!)
i tražili pivu... Traka nema, sam stvoriš svoju nasred širokih cesti s ogromnim iznenadnim rakama od rupa.
Fasada, valjda na arhitekta ili gazdu.
Malo jeziv spomenik, al eto, snimilo se...
Strogi centar grada i balkon koji samo što nije...
Loša fotka dupeta planinskog vuka usred grada. Da, vuka... Skeri...
Stroj za sušenje i soljenje koštica!!!
Kako navijaju ti ljudi za klub na najdonjem šalu, kako!?
Glava kupusa od petnaest kila!!!
U posjeti tradicionalnoj erzurumskoj kući, turski Milo Hrnić-Zečić!
Poslušao sam savjet velikog Borisa Veličana i odigrao partiju bekgemona s lokalcem. Da, izgubih... I kasnije u dominu na brojeve...
Semafori su im često retardirano zaklonjeni iza rijetkog drveća. Objašnjenje ne dobismo...
Uglavnom, zaključismo da su definitivno najljepši dio Erzuruma - Turkinje volonterke.
Uslijedio je dogovor ekipa prije prvog treninga, ono, 120 ljudi iz cijele Europe, evo sam se opet naježio...
Naše samouvjerene face prije prve tekme, kao, idemo skupo prodat svoju amatersku kožu!
Ceremonija otvaranja, zastave, šjor Ataturk, hrpetina raje, televizije, dresovi Hrvatske, sreća, trnci...
A onda je počelo ono zbog čega smo i došli - curling...
Uskoro nastavak...
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sitne vaginarije:
Privatni mail:
ribafish@gmail.com
Ribafishov najopširniji hrvatski test ćevapa u somunu
Ljudi koje cijenim:
ZDENKOV KULTURNI KOMBI - Kum 1, bez njega ne bi bilo ni mamurluka, izleta, Levellersa, Modre Špilje...
SVIJET U BOCI - Kum 2, moj uzor, svjetlo na početku tunela, pivopija, erudit, laki centar i uholaža
SISAJED- Lud čoek. Da je više takvih, ne bi Hateveja bilo
KAZZO MORTALE- Ponekad još luđi čovjek. Riznica pornografije, zlatan dečko
ČAČINAČKI ALKOSI - To je navijač, a ne ja. A i obećo je čvarke. A, bogami, i poslo je čvarke. I to čvarke koji su više špek nego čvarci
YELLENA – Mudro zbori
ANALNA CARICA- Oralna kontesa, Vaginalna vojvotkinja, Barunica Međice, Pazušna vikarica... Ma božanstvo!
AMBER - Kraljica dizajna!
JAZZIE - Dnevna doza cinizma iz ženske perspektive
RUDARKA - Kratko, jasno i u vugla
APARATCZYK - Legenda, ljudina, kralj!
DIVLJA SKUŠA - Voli ćevape
ORGANIZAM - Luda ko šlapa
PKLAT - Čovjek otišao na posudbu u centralnu Kinu, jede paradajz sa šećerom, ima tuš iznad čučavca, svaki dan prolazi pokraj kuraba u vunenim štramplama, i tak...
SONJECKA - Moja strip b(l)oginja!
AMY DAMON - Kupila me tekstom o birokraciji!
PARLIAMENT - Uf, kako lijepo izvuče rečenicu
KAKO JE POČEO (S)RAT U MOM POTOKU - Totalno pitak i zanimljiv početak jednog sjajnog romana
MUFASA - Lud
RUTVICA - Ko da sebe čitam...
KEKS UND SMRAD - Dobro...
SAROUKH - Čovjek putuje tamo gdje bi i ja htio...
KULTPUBLISHER - Sam pokrenuo magazin i živi od toga što ga uređuje! Kapa dolje!
PAJO PAKŠU - Vinkulja do Szekesfehervara! Paju za Bana! Živijooo!!!
UMORNI KONJ - Roker!
LEZI LEBE DA TE... - Doktor is back. Čovjek koji što god da napiše ima glavu i rep!
BEERLOVER - Jes da je mlad, ali zna, hoće i može. Popit. Recenzije piva a la carte!
MAXTURBATOR - Turbopervertit!!!
ZRINSKO PISMO - Zna se ko je u Kulturu išo!!!
PERO PANONSKI - Mladić koji obećava
POKOJNI TOZA - Poznati kantautor lakih nota
FRKACHU - Moj osobni bowling trener
TAJPVRAJTER - Pivopija i pisac
GURWOMAN - Recenzira pive, putuje i kuha po svojim receptima. Ideal!
DIDA 99 - Klopica, cugica, putovanja, koncerti... Hedonist
ATHENA AIR - Iako je zrak iznad Atene - smog, ova koka je dokaz da su Riječanke najbolje cure u Rvata!
NEMETZ - Istomišljenik, placeni ubojica (s placa)!!!
STRIPTIIIIIZ - Liftboy odlijepio i crta stripove!
MOSOR - eto, tako ja vidim posljedice pozara na Kornatima. Sjajan tekst!
BEGIZMI - da sam iz Splita, da se nisam šišo i da znam svirat, mislim da bi se družio s čovjekom!
BRAK, SEKS... - četri kuta kuće, luster i još štošta!
ARHIVA
dnevnik 1 - Prije poroda...
dnevnik 10 - Dan De
dnevnik 20 - Rodija se sin!
dnevnik 30 - I mi bi spavali
dnevnik 40 - Zašto plače?
dnevnik 50 - Prvi zub!
CRO TRASH ENCIKLOPEDIJA!
Svezak 1: A - B
Svezak 2: C - D
Svezak 3: E - F
Svezak 4: G - H
Svezak 5: I - J
Svezak 6: K - L
Svezak 7: M - N
Svezak 8: O - P
Svezak 9: R - S
Svezak 10: Š - T