LJUBAV SVE PODNOSI

Niti izdaja,
niti zataja.
Niti poljubac,
niti udarac.
Niti verige,
niti poruge.
Niti bič,
niti trn.
Niti čavao,
niti križ.

Ništa Te
nije moglo
odijeliti od volje Očeve.

Od moga otkupljenja!

WRITING IS MY GREATEST FREEDOM

The need for waivers only - is older than all so far found digs.
Once we made notes in diaries, notebooks, notese..danas have mobile phones, tablets.
The media has become more innovative, but needs the same.
And certainly many people have written.
Al is only one part of us dares to publish. Expose someone's eyes, hands ...
At the end of public criticism,
I suppose it is not just all agree - but that decision (act) requires great courage.
He boldly give someone EMOTIONS to read.
It is another story when it comes to cook the scientific part, a historical record.
But when it comes to poetry and other literary forms that have feelings and images of the heart,
This already represents a risk category.
I do not write the book for readers (although there are those who strategically Blast) the book is written from the need to speak
something that is much louder than your own would.
And when someone else is found in the heart framed clocks,
then you get the readers!

And as in one of my verse says;
"No, I do not write.
I dream of words
Embody this verse "
True, I do not write that I wrote.

I'm writing "because writing is my greatest freedom!

I pretežno vedro i sve to je,
ali nedostaje mi jedan kišobran (zeleni)
I sunce pomalo proviruje i sve to je
al opet ništa NIJE

…osim NEDOSTAJANJA

LJUBAV JE STRPLJIVA

Ne sabireš
ni zloće ni pakosti.
Ne zaustavljaš se pred našim
očajem,
osudama,
predrasudama.
Ne sablažnjavaš se
nad našim grijesima i opačinama.
Naprotiv.
Kao bisere,
pomno skupljaš
kapljice našeg milosrđa,
i brineš da se ne razaspu,
jer znaš
da će nam se u onaj dan

mjeriti
„mjerom kojom smo mjerili“.

PISANJE JE MOJA NAJVEĆA SLOBODA

Potreba za samoizreknućem – vlastitom dorečenošću,
je starija od svih do sada pronađenih iskopina.
Nekoć smo zapisivali u dnevnike, bilježnice, notese..
danas imamo mobitele, tablete.
Medij je postao inovativniji, al potreba ista.

I zasigurno veliki broj ljudi nešto piše.
Al samo jedan dio nas se odvaži to objaviti. Izložiti nečijim očima, rukama…
Na kraju krajeva kritici javnosti,
Pretpostavljam kako se nećete baš svi složiti – no ta odluka (čin) iziskuje veliku hrabrost.

Odvažno je dati nekome EMOCIJE na čitanje.
I ne pišu se knjige zbog čitatelja (iako ima onih koji strateški pišu)
knjiga se piše iz potrebe da progovoriš
o nečem što je puno glasnije od tvoga vlastitog bila.

A kada se netko drugi pronađe u uramljenim taktovima srca,
tada si dobio i čitatelja!

I kao što u jednom mom stihu stoji;
„ne, ja ne pišem.
Ja sanjam riječima
Utjelovljujem te stihom“
Istina, ja ne pišem da bih pisala.

Pišem „jer je pisanje, moja najveća sloboda“

HUMANITARNA VALENTINOVSKA VEČER U KISELJAKU

Izložbeni paviljon Srednje škole „Ivan Goran Kovačić“ u Kiseljaku bio je pretijesan za brojne posjetitelje koji su u petak uvečer željeli uživati u glazbeno-poetskom performansu sa širokobriješkom pjesnikinjom Sanijelom Matković, „Annalu 2015“, izložbi likovnih umjetnika HKD „Napredak“ , ali i interpretaciji ljubavne poezije u izvedbi učenika te nastupu glazbenika, učenika niže Glazbene škole „Wagner“ iz Kiseljaka.

Organizatori događaja bili su općina Kiseljak, OO HDZ BiH Kiseljak, kiseljačka podružnica HKD „Napredak“ te Srednja škola „Ivan Goran Kovačić“ Kiseljak. Ono po čemu je spomenuti kolaž kulturnih događaja u Kiseljaku poseban je njegov humanitarni karakter. Skupljala su se sredstva za liječenje Nade Tuka, koja je oboljela od karcinoma pluća te mlade Livanjke Matee Janković. Kiseljačani ni ovog puta nisu podbacili, a akciji se pridružila i Sanijela Matković, pjesnikinja iz Širokog Brijega koje je posjetiteljima svoje zborke poezije ponudila po akcijskim cijenama, a sav prihod darovala za liječenje Kiseljačanke Nade Tuka i Livanjske Matee Janković.

KATARZA

U škrinju od pepela
pohranit ću snove.
Kroz dane Tvoje agonije,
svoju ću zanijekati.

Pružam Ti ruke,
povedi me u pustinju.
Da iskusim nedorečenost tišine,
da se na koljenima sebe odrečem.
Da se zaniječem,
glasnije nego što sam Tebe nijekati znala.

Pospi me pepelom.
Prekrij me pepelom.
Da odumru zloće,
da nestanu pakosti.
Poškropi me „izopom“ poniznosti.
Umij me na izvoru strpljivosti.
Oslobodi od svih nedoumica i premišljanja.

Svojom Riječju, mojih me vlastitih oslobodi.
Daj mi Salamonovo srce,
da gledajući Te
s ljubavlju prihvatim smislenost križa.

A zatim me, povedi k zori Uskrsnuća!

Moja UVALA OD LAVANDE

Isprovocirana, trenutkom stvarnosti
– odlučila sam tom istom temom pozabaviti se u romanu.
Koji do danas ima neki šesdesetak stranica u očekivanju barem još toliko.

Znam da je teško povjerovati, no nakon pisanja o izmišljenim likovima i događajima (vezano za temu koja je bila stvarna) oni su najedanput oživjeli u mom životu.
Nepoznati ljudi, susreti, sudbine…
Za ne povjerovati…

Po logici stvari (ili ne) prekinula sam s pisanjem romana i počela osluškivati uprisutnjenu stvarnost. No, u jednom trenutku se i ona zaustavila, taman negdje na pola oko 60 stranice.

Danas, pišući poeziju (a nju pišem i u snu)
u nedoumici sam;
trebam li nastaviti s pisanjem romana,
ili s osluškivanjem stvarnosti.

Ili to više jedno bez drugoga ne ide ???

Proljeće bez Godoa

Nisam sigurna je li vam poznat.
No, čudesan je osjećaj kada u iščekivanju Godoa, odvažiš se dočekati proljeće.
I nakon toliko vremena ne nazivati ga nekim drugim
vlastitim imenima
ili zamjenicama.

Doček proljeća možeš upriličiti usred zime. Dok vani pada snijeg.
Ili pak za maglovitog jutra,
dok se na svim radiopostajama raspravlja
o biometerološkoj prognozi i razini smoga.

Proljeće možeš dočekati i u snu.

To je tako jednostavna ali ne i manje lijepa stvar.
U biti nije stvar.
A opet nije ni osjećaj….


Proljeće je najpravilnije definirati kao „godišnje doba“

A kada će nastupiti i koliko trajati, ovisi o nama

…i samo o nama.

DVOUMLJENJA

Još uvijek ,
nisam sigurna - želim li odrasti?!

Zato te više ne dozivam pjesmama,
ne pokrivam snovima,
ne uspavljujem pjevom suze…

Na splavu radoznalosti,
plovim u susret novim bajkama,
tražeći u njima , ostatke dječjeg sna.

NIJANSA CRVENOG

To što je niječeš ne oskrvnjuje JASNOĆU!
Jer, istina je poput sunca.
Nema te borovine koja mu može zrake otpiliti. Samo je nama pod njom ugodnije uz utjehu da nas neće ispržiti,sažgati... Da nećemo obilježeni njome (nijansom crvenoga) odati kako smo i koliko uživali u suncu…
Čega te ustvari strah… svojih ili mojih slabosti…
svoje ili moje istine… Pred kojom god da se zaustaviš ista je!
Prebrojavaš mi samoglasnike… Duplirajući ih pokušavaš nahraniti izgladnjelo srce. Zatomiti žeđ ispucalih usana.

A tako je malo POTREBNO…
Prejednostavno je priznati JASNOĆU…nakloniti joj se s osmjehom i živjeti je!
Gle…svijetom ruku pod ruku hode i život i smrt.
Nema garancije za doček podrazumijevane budućnosti.

Jedina stvarnost je sadašnjost…
obojena NIJANSOM CRVENOGA - nijansom srca!

kao tempera...pjeva Giboni - dok ja uživam u koloritu uljanih boja

TROPLET

Ne raspravljam s prošlošću.

Dok se budućnost odijeva za doručak kod „Tifanija“

Sadašnjost uramljujem supsidijarnošću bjeline.

... prva u nizu

Buđenje potaknuto zagonetkom o smislenosti bivstva

U smjeru suprotnom od kazaljki na satu (a moj je digitalni)
miješam prvu (u nizu) kavu
i pokrećem još jedan ringišpil.

Sva mjesta su slobodna
Ulaznice poodavno rasprodane

Oblaci šetači odustaju od svoje rapsodije

Sve nam ide u prilog

Osim priloških oznaka mjesta i vremena
- njih smo odavna definirali pojmom daljine.

DLANOVI RUKU NEVINIJIH OD MOJIH (posvećeno Vesni Parun)

Zore i vihori
Iznjedrili su pjesme
Ušuškane u toplom ulju crne masline.
Vidrama vjerna
Okončala sam ropstvo.

Pusti da otpočinem,
Ti i nikad
oslobodite mjesta na ležaju svanuća.

Vraćam koralje moru,
Dok jutro ko hrabar konjanik
Priziva prošlost.
Kroz otvorena vrata nazirem
Kako ukleti dažd
tragom Magde Isanos
Guta sto soneta.
Stid me je umrijeti
Dok olovni golubovi
Najavljuju apokaliptičan završetak basne.

Ljubav je kao bijela kost
Iščitana u čitaču snova,
Protkana kroz izabrane pjesme.

Indigo grad
Na panoramskim pročeljima vješa nove sonete.
Dok tronožac koji hoda,
neumorno prati korake začarane čarobnice.

Svaka je tišina
Izbor iz djela,
I svako je djelo ptica vremena.
Smijeh od smrti jači
Poškropljen pelinom basne
Odlaže moj život u 40 vreća.

Može li pakost minulih dana
Stati u jednu noć,
Mogu li sve moje molitve stati u dlanove
…ruku nevinijih od mojih.

povratak

… ima neke osebujne draži u povratcima.

Unatoč razvoju društvenih mreža (a na svima sam) BLOG je uvijek bio moja najveća ljubav.
Zato sam odlučila vratiti se…i nakon duže vremena ponovno s vama dijeliti stvarnost.
Ovdje smo uglavnom pod šiframa…
No sa svojim tekstovima
I u svojim tekstovima ovaj put ću se i predstaviti

Možda zbog toga što sam kroz prethodne godine, iskoristila sve moguće pseudonime;)

Čitamo se …