|
Chapter one.
nedjelja, 30.08.2009.
Toga dana, Emmeline Roux stajala je sama na peronu devet i tri četvrt čekajući slap plamene kose svoje najbolje prijateljice da se pojavi iza ugla.
Lagano je cupkala nogom u mjestu i svaki čas pogledavala na veliki zidni sat, zabrinuto grizući usnu.
Još samo pet minuta, proletjelo joj je mislima.
Svojom malom, bijelom šakom uhvatila je pramen duge, valovite kose i nakovrčala ga prstima, no spirala se iste sekunde raspala. Njena kosa ostala je visjeti u lepršavim smeđim čupercima koji su joj sezali do polovice leđa.
Još tri minute.
Smog iz vlaka koji je upravo krenuo iza nje uhvatio ju je u zasjedu. Našla se u oblaku tamnog dima iz kojeg je žurno iskoračila i tiho opsovala. Toga je dana King's Crossom vladala nezapamćena gužva. Ljudi su se sudarali, psovali, gurali se i laktarili i tako u nedogled. Taj začarani krug mučio ju je već više od dvadesetak minuta koje je provela ovdje. Znala je da će Lily, kao i uvijek, zakasniti, ali nije mogla dočekati da vidi svoju prijateljicu.
Emmeline je tiho frknula kada je iza nekog stupa ugledala poznato konjsko lice Petunije Evans. Vukla se poput visokog i stravično mršavog puža, namrgođenog i nesretnog izraza lica.
Emmeline se u sebi tiho nacerila.
Iako je znala da Lily voli svoju sestru, njoj nikada nije bila draga. Uvijek namrštena i uplašena, i toga je dana hodala poput aveti, a iz očiju joj više nisu lile suze poput prethodnih godina, već čista ljutnja.
Odjenula je sivo od glave do pete, kao da je i sama htjela što više utonuti u masu.
Lily je hodala iza Petunije, a osmijeh joj se rastegnuo od uha do uha. Bila je nešto niža od starije joj sestre, no doimala se sto puta viša. Držanje joj je kao i uvijek bilo kao u balerine, a gracioznost kojom je odisala natjerala je nekolicinu muškaraca da se okrenu za njom. Plamenocrvena joj je kosa bila iste duljine kao i Emmelineina, a nos posipan pjegicama. Kada ju je ugledala, potrčala je svom svojom brzinom i zagrlila Emmeline kao da je plišani medvjedić.
Poljubivši je u obraz, šapnula je:
" Hvala bogu. Mislila sam da će me udaviti."
****
Hogwarts Express bio je dupkom pun, zbog čega je Emmeline osjetila istovremeno olakšanje i ekstazu kada je ugledala prazni odjeljak.
Smjestila se odmah do prozora, a preko puta nje sjela je Lily i skinula svoj ljubičati kaput. Još je jednom pogledala prijateljicu i nasmiješila se.
" Jesi li vidjela Severusa danas?" upitala je glasno, iako je znala da ga Emmeline ne voli.
" Ne." slagala je. Istina je bila da ga je vidjela, makar samo na pet sekundi. Vukao se Slytherinskim hodnikom vlaka svojom uobičajenom teatralnošću, a za sobom je ostavljao već poznati miris kokošje juhe.
" Stvarno?" Lily se nacerila i namignula Emmeline, na što se ova namrštila. Pogledala je kroz prozor i vidjevši brežuljkasti engleski krajolik, shvatila da do Hogwartsa ima još barem tri sata vožnje.
" Ne." priznala je, znajući da će ga Lily poči tražiti. Ovako će joj barem uštedjeti vrijeme.
Opet se vragolasto nacerila, kako samo ona zna, i uvukla se dublje u sjedalo. Emmeline je bolje pogledala lice svoje prijateljice.
Male, pune usne. Bistre smaragnozelene oči srnećeg oblika. Blijeda koža ukrašena nevinim rumenilom na obrazima.
U tome trenutku vrata odjeljka naglo su se otvorila. Nasilno prenuta iz razmišljanja, Emmeline je poskočila u sjedalu. Na vratima su stajala tri mladića. Najviši među njima ugurao se između ostale dvojice i samozadovoljno smijao. Bilo je očito da im je predvodnik. Crna mu je kosa razbarušeno prkosila češlju, a plave su mu oči vragolasto sjale.
" Oh, Potteru, ti si." promrmljala je Emmeline zijevajući. "Čovjek bi pomislio da ćeš nakon tolikog ponavljanja istog upada smisliti neki novi."
Grleno se nasmijao i ušao u odjeljak, propuštajući Lupina i Blacka za sobom.
" A ipak se svakoga puta prepadneš, Roux."
Stropoštao se na sjedalo pored Lily i zavodnički je pogledao. James Potter oduvijek je patio za njom, od prvoga dana kada ju je ugledao za Gryffindorskim stolom. Svog tog vremena, ona se njemu rugala. Bio je arogantan, umišljen i pomalo priglup, barem kada se našao u njenoj blizini.
Sirius Black smjestio se odmah pokraj Emmeline, a iza njega sjeo je Remus. Od svih njih, on je jedini bio osoba s kojom bi se Emmeline poželjela družiti.
Sirius Black glasno se nakašljao. Emmeline je znala što pokušava. Bio je isti kao i Potter, bahat i umišljen, cereći tinejđer.
" Zdravo, Roux." promrmljao je svojim dubokim, hrapavim glasom.
" Siriuse." Emmeline odgovori jasnim glasom bez intonacije i okrene se prema prozoru.
Ipak, njegovo joj je lice još ostalo u mislima. Bio je najzgodniji od trojice, prekrasnih tamnih očiju i pomalo đavoljeg smiješka. Tamna mu je kosa bila podulja i padala je nestašno sve do vrha brade, a koža mu je bila svijetla, no ipak malo rumena u obrazima.
" Zdravo, Remuse." Emmeline je otrgnula pogled od krajolika i opet se okrenula prema onoj dvojici, usput opazivši razbrbljanog Pottera i Lily koja je izgledala kao da se dosađuje.
Remus Lupin odzdravio joj je kimanjem glave.
" Roux, što ima?" opet se oglasio Black, na što je Emmeline preokrenula očima. Bilo je pitanje trenutka kada će je opet pozvati van; isto tako, znala je da to nije zato što mu se ona sviđa, već zato što su on i James zaključili kako bi bilo jebački da dva najbolja prijatelja izlaze sa dvama najboljim prijateljicama. Takvo im je ponašanje već prešlo u naviku; ponavljalo se od vremena kada je razina testosterona naglo porasla u njihovim, tada još kržljavim, tijelima.
" Sada? Dvije umišljene mutirane krumpirove zlatice i jedan vukodlak koji se jedini među njima može istinski nazvati muškarcem."
Remus se zacerekao, Black je pozelenio. Čak se i Potter okrenuo od Lily. Gotovo u istom trenutku, Black i Potter ustali su sa svojih sjedala i stali jedan pored drugoga, kao da čine obrambeni zid za sebe.
Sirius se zacerekao.
" Vidjet ćemo se mi još, Emmeline."
" Na žalost, uvjerena sam u to."
Jedan po jedan, kimnuli su glavama u njihovom smjeru i nestali iz odjeljka.
****
Sljedeće je jutro svanulo ranije nego je Emmeline očekivala. Zrake sunca opekle su joj očne kapke poput užarenog plamenviskija. Još zatvorenih očiju, navukla je baldahin preko cijelog kreveta, no neka ga je ruka tek nekoliko trenutaka kasnije opet skupila.
Emmeline je vidjela crvena odbljeske Lilyne kose u još donekle zamračenj sobi i njenu preširuku sivu majicu koju je već godinama nazivala spavaćicom.
"Diži se." autoritativno je progovorila i zauzela stav kojeg se ne bi posramio ni general kakve vojske.
" Ne bih, hvala."
Emmeline je dohvatila poveliki jastuk kojega je preko noći izgurala u dno kreveta i prebacila ga preko glave.
" Zakasnit ćemo. Na Napitke. Želiš li ti izazivati Slughorna?"
" Pa da me poklopi onom trbušinom? Ne bih, hvala."
"Onda se diži."
Osjetila je kako joj tijelo obavija hladnoća zraka u spavaonici kada je Lily maknula njen pokrivač. Uslijedio je i jastuk, kojeg je bacila na svoj krevet, udaljen tek nekoliko centimetara od Emmelineinoga.
Shvativši da joj ništa drugo ne preostaje, Emmeline je polako ispuzala iz mekih plahti i obukla se, da bi se tek nekoliko minuta kasnije, bok uz bok s Lily, našla ispred učionice Napitaka.
Kako smo ga imali sa Slytherinima, atmosfera u zraku bila je napeta, a sam hodnik podijeljen na dva dijela – zeleno-srebrni i zlatno-crveni.
" Gotovo ih mogu čuti kako sikću jezicima." rekla je Lily i povukla Emmeline za sobom u učionicu kada je Slughorn otvorio vrata.
Nadam se da vam se sviđa :)
| 10:53 |
Komentari (11) |
On/Off |
Print |
# |
|
