...ReVeLaTiOnS...
20.11.2006., ponedjeljak
~Svjetlo dana ugledah 1450., a sada je već 1499.~
|
Kao što napisah u naslovu, postojim od 1450. godine. Proslo je gotovo pola stoljeća od onda. Vremena mog djetinjstva bijahu teška i ne tako vedra kao u ostalih mojih vršnjaka. Odgajala me baka u predgrađu Pariza, s mnogo ljubavi i pažnje, pošto je otac poginuo pod kopitima divljeg konja u Nici, a majka je umrla jos na porodu. Moja baka bijaše divna žena, poštena i draga, uvjek spremna pomoći, ali također bijaše vrlo boležljiva, a i nedavna smrt mog oca ju je dotukla. Predano se brinula za mene sve dok ju jednoga dana 1459. g. nije dokrajčila jaka upala pluća. Nikada neću prežaliti to što je otišla. Za mene su se dalje skrbile majčine dvije sestre, ali kod njih se nikada nisam osjećala prihvaćenom. Kao da sam im bila teret...Kao djevojčica od devet godina bijah krhka ali i umiljata, kovrčave plave kosice koja se presijavala na suncu, velikih, naivnih, plavih očiju, i bijah vrlo pametna i vragolasta. bar mi tako govorahu. U gimnaziji koju sam redovito pohađala, suučenici me nisu razumjeli, imali su predrasude o meni, mom načinu življenja, i životu općenito. Životne prilike učinile su me drugačijom. Imala sam vlastite, čvrste stavove, i nije bilo te osobe koja bi mi nametnula svoju volju. Bijah mnogo ozbiljnija od vršnjaka. Kad se vratim u natrag, imam osjećaj kao da me je jedino profesorica latinskog jezika uistinu voljela. Ali za inat drugima, da dokažem tko sam i što sam, prolazih sa odličnim uspjehom. U trećem razredu upoznala sam osobu za koju nisam ni sumnjala da će mi promijeniti čitav život. Mogu reći da mi je bio uistinu dobar prijatelj. Dok jednog dana ne shvatismo da se volimo. Zavoljela sam ga zbog načina na koji mi je govorio, kako se odnosio prema meni, njegovog šarma, potpore koju mi je pružao, koju nisam osjetila još od bakine smrti. Bio je pametan. Gimnaziju sam završila 1467. g., i došlo je rijeme da odlučim kamo ću dalje, što ću sa svojim životom... Stoga odlučih slušati svoje srce, i upisati studij latinskog jezika. Voljela sam, i još volim pisati. Već na trećoj godini fakulteta napisah svoju prvu knjigu: "Moje misli". Nije postigla veliki uspjeh, ali je ipak moja prva knjiga. Završivši školovanje, 1970. g. udala sam se za osobu koja mi je pružala potporu i koja mi je bila jedini prijatelj još u srednjoj. On je po zanimanju liječnik, i voli svoj posao. Pomaže napuštenoj djeci u lokalnom sirotištu, unatoč dobivenim ponudama da radi za velike zdravstvene centre. Sretna sam što imamo jedno drugo. Došlo je vrijeme da i ja zaplovim poslovnim vodama. Zaposlih se kao urednica dnevnih novina, gdje radim još i danas. Uz to, još i pišem knjige. Uključujući onu jednu sa treće godine fakulteta, napisah ih jos šest. Činim to jer volim pisati, kao što već napomenuh, a i da omogućim što bolji život svojoj kćeri, te da joj ipak mogu ostaviti nešto kad me ne bude. Ne želim ju ostaviti na cjedilu kao što je moja obitelj mene... Volim svog muža i svoju kćer, i ne bih ih mijenjala nizašto na ovome svijetu. P.S. Bruno voli škampe.  |
