utorak, 06.09.2011.
HOT NEW ALBUM: Lenny Kravitz (recenzija)
recenzija napravljena za www.soundguardian.com
LENNY KRAVITZ - "Black And White America" (recenzija)
Nije Lenny Kravitz jedini izvođač koji neupitno s kredibilitetom konstantne kvalitete izvrsno spaja (ili ne, kako mu dođe) izuzetni broj glazbenih žanrova, ali je sasvim sigurno najočitiji i usudila bih se reći, najbolji primjer. Nema čega se nije primio: retro rocka (a la Led Zeppelin na prethodnom albumu „It's time for a Love Revolution), fuzzy rocka, funky popa (i rocka), jazza, soul, R&B, hip hopa... i nijedan uradak od nabrojanih predstavnika nije opalio u prazno. Moglo je biti s njihanjem ocjena od 3-5 (od 5 mogućih) ali onda bi u nekom drugom pokušaju bilo obratno.
Oni koji Lenny Kravitza doživljavaju kao „prošlu stvar/zvijezdu“ ili nekoga tko je samo besramno zgodan ili šminker s gitarom i najnovijim modelom sunčanih naočala, ti se jako varaju. Ne morate voljeti njegovu (većinoma funky rock/pop) glazbu (je li to uopće moguće?) no respektabilnost multinstrumentaliste i glazbenog (vokalnog) genija mu nije za odreći. Nije slučajno dobio 4 Grammya za redom kao najbolji muški rock izvođač (čitaj: vokal), između ostalih. Jest malo čudno da je sam sa svojim singlovima nema niti jedan No. ONE (kad mu vidite i poslušate njegovu kolekciju The Best of ostanete paf koliko je tamo vrhunskih stvari, a da nijedna nije postala No. 1), ali ih je zato nanizao kao autor za druge izvođače, a u suradnje mu se ubrajaju one s Madonnom, Michaelom Jacksonom i Mickom Jaggerom da nabrojim ova poznatija „jet-setterska“ imena, da o starim prekaljenim muzičkim legendama među kojima je kao klinac odrastao ni ne počinjem, jer ih većina vas za njih nikad nije čula (recimo poznatiji Al Green, Curtis Mayfield, Stevie Wonder, a takvi ne rade s pikzibnerima).
Meni je u biti dobro došlo da sam dobila recenzirati njegov najnoviji uradak, jer nekim (mnogim) izvođačima se rjeđe ali uporno vraćam, a to znači tjednima slušati sve živo snimljeno od njih. Pa sam isto napravila i s bolesnog zgodnim Lennyem, makar začudo, nikad, ama baš nikad mi ne pada na pamet njegov izgled dok ga slušam. Što znači samo jedno.
(Gledam ga u onoj drugoj fazi jer mi zid krasi moja vlastita Lennyeva fotografija sa zadarskog koncerta).
I dan danas Lenny Kravitz je meni neki osobit i unikatan „krak“ funky rock/popa kakvog je uvijek furao Prince u svim svojim inkarnacijama (i na kraju balade bio i njegov uzor na početku) i iako su jako različiti to je ipak – ta klasa i žanrovski i kvalitetom. I ne znam koji mi je draži (kako kada) ali svak od njih ima albuma koji su top ili koji su nešto neuspješniji pokušaji, makar više bih rekla da su njihove „dvice i trice“ rezultati trenutnog nehvaćanja publike za predstavljene albume ili njihovog filma koji se razlikuje od trenutnih želja i trendova. Konkretno, novi Lennyev album neki kritičari su označili s: „čovjek je totalno ispao iz aktualnog vremena“, ne navodeći kao argumenat da album zvuči „staro ili nemoderno (ne u retro smislu, nego u smislu da to nešto nitko živ više ne sluša jer zvuči jednostano otrcano)“ - što je apsolutni argumenat i meni za kritiku, nego „eh, da je ova ploča snimljena tamo neke '79 bila bi kultna i dan danas bi se citirala kao nešto turbo važno za razvoj glazbe“. To se odnosi na Lennyev ah, najzad! „obračun“ s problemima rasa u Americi, dakle konačno zadiranje u politiku od koje se do sada uvijek uspio uspješno distancirati, iako je itekakvih razloga imao za isto (roditelji dviju rasa).
No kako je na ovom materijalu točnije, projektu (koji broji nevjerojatnih 16 pjesama!) navodno radio još od tamo devedeset i neke, ovo je trebalo dozrijeti jer mu je očito trebalo vremena da se uhvati u koštac i s tom tematikom a da to ne ispadne banalno i jadno. Nema smisla za Lennya tvrditi da je bio (jest) neki iznimno duboki tekstopisac, uglavnom je sve do sada što je mislio znao izreći u naslovu pjesme ili u refrenima, dakle nikad baš nije zagrebao ispod površine, jer je Lennyu prioritet i najjače oružje, uz nevjerojatan vokal, oduvijek bila sonična arhitektura i raznolikost pjesama.
Da ne bi bilo zabune, niti na „Black and White America“ nije Lenny postao Hemingway, ali je sve što je izrekao (pa iako je to opet u neka dva-tri stiha ili naslovu pjesme) je u biti posve dovoljno jer ako ništa drugo djeluje i, vjerujem da jest, iskreno. Što je po meni veliki plus albuma.
Drugo radi čega mislim da je album na granici između 4 i 5 jest da, iako mislim da je životni princip „manje je više“ daleko bolji, nekad je „više“ jednostavno - nužno ili jedino adekvatno. Tako je i ovih novih 16 pjesama. I još nešto: prethodni albumi su uglavnom napravljeni po principu: nekoliko jakih pjesama (singlova/hitova) s ostatkom kvalitetnog supporta, ali kod ovog to nije slučaj.
Tu ćete malo teško naći blockbuster hitove (nema ih), uvrh glave radiofoničnije ili dopadljivije uratke koji podsjećaju da bi mogli biti hitovi, ili banalnije zvučeća pjesma ali nevjerojatno zarazna (Rock Star City Life) - ono što je mene zadivilo na ovom albumu je totalna ujednačenost (ne toliko žanrovska ili sonična) kvalitete svih pjesama, dakle albuma u cjelini. A za mene to znači sjajan album. Plus 4.
Jedva čekam Arenu i studeni.
Popis pjesama:
1. Black and White America *
2. Come on Get It *
3. In the Black
4. Liquid Jesus
5. Rock Star City Life *
6. Boongie Drop *
7. Stand
8. Superlove
9. Everything *
10. I Can't Be Without You
11. Looking Back on Love
12. Life Ain't Ever Been Better Than It Is Now
13. The Faith of a Child
14. Sunflower
15. Dream
16. Push
- a dobar je nema štaLegenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albuma
