utorak, 17.05.2011.
18. Porin - post factum
Prošao je i taj događaj zvan 18. Porin – pretpostavljam da je većina zainteresiranih prijenos gledala na TV, no ukratko:
U tzv. najbitnijoj kategoriji za album godine pobijedila je Gibonnijeva "Toleranca". "Diksilend" Jinxa, osvojio je Porina u kategoriji najboljeg pop albuma, a naj rock album postao je "As The Dark Wave Swells" The Bambi Molestersa. U kategoriji koju bira publika za hit godine, pobjedu je odnijela Jelena Rozga s "Bižuterijom", no u kategoriji pjesma godina u kojoj je riječ imala struka pobjedu je donijela neočekivano "Dogodila se ljubav" (Lea Dekleva & TBF), koja je dobila Porina i za najbolju vokalnu suradnju.
Massimo je za skladbu "Ljubav kao miris" osvojio Porin za najbolju mušku vokalnu izvedbu, a najboljom ženskom proglašena je Ivane Kindl s pjesmom "Utjeha". Porina za najbolju izvedbu grupe s vokalom podijelili su Jinxi za "Da smo se voljeli manje" i TBF za "Fantastičnu". Najboljim novim izvođačima proglašeni su Kinoklub, a Porina za životno djelo primio je Drago Diklić. Gibonni se okitio i Porinom za najbolji video broj, a Nikša Bratoš i ekipa a za isti album/pjesmu „Žeđam“ i za naj produkciju, aranžman i najbolju snimku.
TBF-ovci su osvojili Porin u kategoriji najboljeg koncertnog albuma za "Perpetuum fritule". Elementalov "Vertigo" je proglašen najboljim albumom klupske glazbe. Najbolji album zabavne glazbe je onaj Rade Šerbedžije i Miroslava Tadića "Ponekad dolazim, ponekad odlazim", a najbolji album alternativne glazbe "Plavi avion" Rundek Cargo Trija. Bambi Molestersi dobili su još dva Porina: onaj za naj instrumentalni album, a pjesma "The Kiss-Off" s istog albuma i za najbolju instrumentalnu izvedbu. Najbolji album blues glazbe je "200$ Sun Memphis Album" Tomislava Golubana.
Detaljno sve nominirane i dobitnike možete pronaći na www.porin.info, no spomenimo još inozemne: Sade je za "Soldier Of Love" s istoimenog albuma nagrađena Porinima za najbolju inozemnu pjesmu i najbolji inozemni album izvan kategorija klasične i jazz glazbe. Najboljim inozemnim video izdanjem proglašen je "London Calling Live In Hyde Park" Brucea Springsteena i The E Street Banda.
Kad smo sve više manje nabrojali, još i komentar na samu nagradu Porin, i to na značenje nagrade, glasanje i krajni rezultat.
Da pitate bilo koga što misli o našoj glazbenoj nagradi, onako sa ceste, kladim se da će vam odokativno svaki treći reći da Porinu ne pridodaje nikakvu važnost ili barem ne onu težinu koju bi nagrada trebala imati. Za taj status priznanja javnosti Porina zaslužne su klanske podjele na našoj glazbenoj sceni koje su prošlih godina diktirale „preferencije“ kod glasačkog tijela, pa su i rezultati bili dosta diskutabilni i mirisali na „kuhinju“.
Odnedavno je u organizaciju Porina ušlo nekoliko novih ljudi koji su polako počeli mijenjati neke stvari, uključujući članove glasačkog tijela baš s namjerom da se to promijeni. Znam interesantan broj naših izvođača kojima ta nagrada ne znači maltene ništa (a neki je imaju u vitrini). Pa se treba zapitati zašto je to tako. Da je sve kuhinja to je isto pretjerano za tvrditi, iako je često izgledalo upravo tako. Pri tome ne mislim na mišljenja nominiranih izvođača koji su već prema rezultatu kivni ili sretni kako su prošli (ili se radi na dobrom PR-u kako bi se post factum što više pisalo o njima) već na mišljenja struke (računajući onih koji nisu u glasačkom tijelu) kao i onih koji nemaju veze sa strukom.
Ono što je Porinu trebalo je rebrendiranje nagrade, s naglaskom da se učini nešto kako bi se dojam o nagradi promijenio na bolje.
Promjene ne idu niti lako ni brzo, ali podržavam sve što trenutna ekipa pokušava učiniti, jer ako promjene idu polako ali sigurno onda smo na pravom putu. Na ovom Porinu je to djelomice bilo i vidljivo. Mislim da ovogodišnji rezultati ne toliko kandidiranih, ali svakako nominiranih, a onda i nagrađenih donose vjeru da ćemo za koju godinu imati nagradu s jakim kredibilitetom.
Tri su ključne stvari kojima bi se trebali pozabaviti odgovorni Porina: glasačko tijelo je uvijek škakljiva stvar i tu stvari ne idu jednostavno. Ne mislim da ljudi koji čine glasačko tijelo nemaju kredibilitet glasača – ali je vitalno da ih se educira, na njih apelira (ili mijenja na kraju krajeva) da jednostavno moraju svoje klanske podjele, subjektivnosti i slične fore ostaviti po strani. Ovo nije subjektivna nagrada publike pa ti se nešto sviđa ili ne sviđa, jel ti onaj rođo ili nije, a onaj će mi dati da nešto s njim radim ili neće – ovo je struka, a struka znači profesionalizam - ili znaš da neka stvar spada u rock ili ne znaš. Ili znaš da je nešto vrhunski snimljeno ili ne znaš. Ili znaš da je netko nešto kvalitetno otpjevao ili odvirao ili ne znaš. Ako ne znaš onda ti nije mjesto među glasačima.
Ne želim ispasti pristrana, no kako je moguće da nagradu za naj novog izvođača osvoji bend kojemu su po svemu superiorniji protukandiati osim po medijskoj buci i možda popularnosti? I naravno zaraznoj pjesmi? Oni bi onda trebali pobijediti u kategoriji pjesma godine ili možda da se izmisli nova po uzoru na „Miss simpatičnosti/popularnosti?“. U tom kontekstu koliko god mi je pobjeda Jelene Rozge s „Bižuterijom“ za hit godine „ajme meni“, toliko mislim da je poprilično ispravna jer to je stanje stvari naše javnosti koja tipka sms-ove i glasa. Što ja mislim o „Bižuteriji“ je posve nerelevantno.
Drugo je postavljanje kategorija, „glazbenih ladica“ za nagrade. Ozbiljnoj glazbenoj nagradi se ne bi smjelo desiti da imaš kategoriju nagrade u kojoj je kandidata od 3-5, a odabireš 2-3 za nominacije. Nenormalno mnogo kategorija može imati Grammy (makar i to bi se dalo rapravljati), ali ne i naše micro glazbeno tržište koji ima diskutabilni potencijal od 4 milje slušača. To je pomalo groteskna situacija. Logično je da se takva katergorija ili ukine ili se te godine ne podijeli nagrada, jer tu nema nikakve konkurencije i jedna važna godišnja nagrada se na taj način samo prostituira. Naravno da izvođači nisu krivi što je tržište za taj žanr maleno, ali božemoj.
Treće, tko koga i kamo nominira. Jasno je da izdavači čine snažnu struju u odlučivanju, ali i oni i se trebali zamisliti nad tim da li žele da imamo glazbenu nagradu koja ima neprikosnoveni kredibilitet u javnosti i čiji rezultati zaista imaju težinu. Po kuloarima, naročito glazbenog neestablišmenta kruži komentar – „Jel' on/ona ima Porin? Big deal pa svatko može dobiti Porina“.
Kako se nekog izvođača kandidira – eto primjer Gibonnija – kod njega je uvijek pitanje jel' prvo bila kokoš ili jaje? Jel' on rock ili pop? Znamo da Gibo godinama (još od Crnog Mačka naovamo) pokušava biti priznat kao rock (ili rock-pop) izvođač, a stalno ga se gura u zabavne (čak ne toliko pop) vode. Kao da je struci nejasno koje harme koristi u svojim pjesmama na određenom albumu u većini ili manjini. Vrlo mi je diskutabilno da je „Toleranca“ pop a ne rock album recimo, ali sasvim sigurno nijedan njegov nije zabavni.
No moja poanta nije priča o Gibonniju nego o tome da izdavači ponekad kandidiraju svoje izvođače u kategorijama po kalkulantskoj računici gdje će u kojoj kategoriji koji izvođač skupiti više Porina.
Što je važnije? Osvojiti pravog Porina ili bilo kojeg Porina? I stoga mi je vanredno sjajna bila izjava Lade iz Bambi Molestersa (koji su tada već imali u džepu Porina za naj instrumentalni album) kada su primali Porina a naj rock album da „ su baš ovu nagradu željeli i da im je ta bila bitna“.
Pod uvjetom da smo uspješno prebrodili i glasanje kroz smislenu šumu kategorija i kandidiranih, dolazimo do proglašenja rezultata i finalne završne večeri, eventa s nekim scenarijem. Ovogodišnji je bio polu-uspješni pokušaj. Kontradiktoran rekla bih. Na mahove zabavan, većinom ne baš. Voditelji koji to nisu samo još kvare dojam – Đani Stipanićev je sjajan pjevač ali je vodio samo na mahove, ostalo nije bilo za komentirati ali to nije bilo njegovom krivicom. Ne kažem da nema svestranih ljudi, ali gurati u voditelje sportaše, glumce i pjevače koji su u tome više manje neuspješni je znak da treba razmisliti o konceptu eventa. Koncept voditelja pa onda milijun prezentera potpuno razvodnjava samu večer. Ne moramo baš u svemu kopirati velike, skupe (u miljunima dolara vrijedne) događaje kojima je rezultat neduhovito prenemaganje.
Dva, ako hoćete tri voditelja koji drže sve konce u rukama učinilo bi svi svaki event mamcem bez premca.
Nominirani i pobjednici – moj komentar je da je to ove godine više manje dobro odrađeno (s par promašaja gledajći iz struke ne „ja ovog volim ili ne volim“) - a to je ujedno i najveća, najvidljivija i najvažnija promjena na Porinu. Sigurna sam da je tome zaslužan apel organizatora Porina (nagrade) glasačkom tijelu da glasaju samo i isključivo za kategorije u kojima su kompetentni a pod time razumijevamo da su odslušali sve kandidate, a ako nisu do tada za isto imaju obavezu inače nisu kompetentni. Ono što bi organizatori trebali imati na umu za iduće godine jer da se glasanju za nominacije glasačkom tijelu da više vremena upravo radi razloga da svi glasači stignu preslušati sve što se nudi u kandidaturama.
Pomaci promjena za nagradu Porin se nadziru i vjerujem da će za koju godinu nagrada Porin zaista imati imagea nagrade koju svi (i buntovnici i alternativci) a ne samo neki žele, a sam event proglašenja bude opće nacionalno iščekivanje.
srijeda, 11.05.2011.
SHAKIRA - wow! što ti bokovi mrdaju
Shakira, Arena Zageb
Uopće ne znam što bi točno napisala o ovom koncertu. Osim da sam klipsala kao poluinvalid (imam neki big deal s koljenom, pa se vučem kao magla s vremena na vrijeme), nisam nešto planirala niti ići, osim pofotkat one tri stvari koje nam se inače nude fotografima, a kako je management Shakire vrlo netipično odlučio da se fotografi ne mogu više vratiti na koncert to je značilo da smo svi ostali bez mogućnosti vraćanja. E a onda mi je najednom postalo bitno.Valjda zato što nisam niti imala mogućnosti odlučivati.
Moj kolega, veliki fan (čitaj muško koje slini nad komadom) se ogrebao oko press upada, no drugo muško (ovo prvo bi reklo da ovo drugo i nije muško) mi je danas nit da ga je tko pitao niti tražio dao mi jednu kartu i umjesto da sam ode, on da kartu meni, poluzainteresiranoj ženskoj.
Dakle muški..he he...
Jako me ovaj koncert podsjećao na Beyoncin koncert, s tom razlikom da ga je Beyonce rasprodala u roku od mjesec-dva ili koliko ono, a sinoć je na Shakiri bilo cca 8000 ako sam dobro zbrojila (da moš mislit kako sam brojila jednog po jednog hi hi hi).
Kako je bilo možete gledati po vrlo brojnoj galeriji slika, malo netipično da mi ispadne toliko fotki da ih ne mogu "skratiti" ispod 12 a umjesto tri pjesme smo fotkali samo dvije i onda su nas potjerali, majkuim lažovi. Još sam ja kasnila, pa sam uletila valjda 30 sekundi prije početka i di su me stavili tam sam morala biti....
Početka je bio najs, Shakira je ušla kroz publiku na mali stejdž koji je bio produžen na sredini u publiku, nemojte me pitait koje su bile prve pjesme nemam blage veze osim što znam da je "Whatever, wherever" (jesam li pogodila kako ide naziv pjesme?) taman počela kada su nas potjerali van. Majkuim.
Poslije sam završila u onim visokim tribinama, ko pravi penzić i očekivala mali šrot od zvuka (s obzirom da je dvorana ipak bila napola puna), ali nije, samo je malo bio šupljikav.Shakira je dovukla sjajan razglas, super light, hrpu sjajnih glazbenika i na moje ugodno iznenađenje (nije da nisam očekivala visoku razinu) sve skupa je bilo ...jedina riječ koja mi prava pada na riječ - totalna pozitiva. Ta se cura stalno smije, a glazba i jest takva sve nešto veselo, plesno pozitivno... (šta fali tome, pitam vas??).
Pleše super, ali sve ono poplesavanje je nula prema ono što radi kada vježba trbušne mišiće u onom pravom trbušnom plesu (opet, nemojte me pitati kako se zvala stvar na koju je samo plesala) - kladim se da će nakon koncerta škole trbušnog plesa imati pune ruke posla. Da je jebizovno i ženama a kamoli ne frajerima...bogme jest.
Meni osobno je bio taj dio najbolji jer je u instrumentalu prije tog trbušnog plesa, cura iz pratećeg benda koja je svirala violinu, inače Irkinja (baš lijepo paše među Kolumbijce i Brazilce) tako svirala violinu da sam se naježila, ai sama je glazbena tema bila mrak.
Shakira na moju veliku žalost nije svirala uopće na gitari (ono, baš sam je htjela vidjeti s gitarom u ruci) - bit će da koristi gitaru tako kao i ja, za ukras :) - ali je zato malo sviruckala na usnoj hramonici, ali sumnjam da s eitko drugi osim mene bunio.
Kraj regularnog koncerta je bio sa "She Wolf" koja meni turbo ide na živce ali je uživo začuda bila čak i meni dobra. Jedan glasan bis od publike koja je bila onako jako šarena, a u kojoj su čini mi se prevladavali klinci to jest mlađarija koja čita OK! i Klik i nešto napaljenih muškaraca :))
Na bisu smo čuli kao finalnu stvar "Waka waka" na kojoj je publika totalno flipnula, a da je kraj znali smo čim su pušteni šareni konfeti sa stropa dvorane, kao grand finale.
Sve u svemu, ja bila posve zadovoljna koncertom, da ne kažem da je bilo odlično, jer jest.
A sada uživajte u slikama...
srijeda, 04.05.2011.
Hladno Pivo uživo - koncertna premijera
Hladno PIvo - Teatar &td Zagreb, 26.4.
promocija albuma "Svijet glamura"
Znam da kasnim big time s ovim izvještajem, ali eto zapala me hrpa nekih poslića i obaveza pa eto... Udala sam i frendicu ...(OK, nisam ja nego se sama) ... i tako.
Upravo su krenule karte u prodaju za koncert HP-a u Areni ujesen pa je tako ovaj report ipak ajmo reć, aktualan. Doduše, hrpa ljudi nije niti znala za ovaj koncert, jerbo je bio "intiman" bend je dao u prodaju nekih 250-300 ulaznica, pozvao par frendova i nešto novinara i uglavnom nisi mogo samo tako uć na taj koncert...
Počeo dosta rano tako da su se ljudi jedva skupili (jesu poslije) kad su dečki počeli već sam mislila da će biti poluprazna dvorana - škvadra misli ako piše u 20 da je to onda 22, e ali ovaj put nije bilo...(prisutnim penzionerima je pasalo :)
Uglavnom, HP-a je od ove promocije napravilo regularni koncert s nekih 30 pjesama (mašala!) i to je bilo vrlo dojmljivo kako su se nove stvari
odmah zalijepile za publiku. Krenuli s tako da je Mile izašao glumeći nekog sramežljivog konferansijea (ili kako se to već kaže) iz cirkusa i odmah nam opalio Severinu iz "Kirbaj i kotlovina" uz cinizam folk melosa koji me tjerao na smijeh.
Dalje je sve bilo lako, mračni ritam i bas na smijuriji (ne od pjesme nego u pjesmi) zvanoj "Ima da te lajkam" pokazao je da su dečki sasvim adekvatno uvježbali nove stvari i da sve skupa zvuči odlično (i jest), dakle Arena će biti bomba.
Nevjerojatno je bilo kako je ona šarolika ekipa publike (da se razumijemo pankera i skinheadsa sa lancima ipak nije (više) bilo..sirovi punk ipak je lagano napustio HP opus) znala skoro sve nove pjesme pjevati uglas s Miletom. Par tjedana nakon izdavanja albuma? Svaka čast.
Ipak, najviše su galame izazvale "Teško je ful biti kul", "Samo za taj osjećaj", "Konobar"... iako ta pjesma ipak bolje zvuči kad je izvode Picksiebneri, nevjerojatno kako se ta pjesma zalijepila za naš naj najkul country bend.
Odličan dio koncerta su bile i par (novih) laganica "Može" i "Pravo ja" na kojima se Pivu pridružio i Andrija Lazo, "Nježni" baš iz Picksiebnera na harmonici - najs touch. Nježni zato što smo imali dojam da ga je lagano bilo frka ali je to upakirao u softi image harminikaša koji plijeni simpatije. Ave Lazo! :)
Za kraj par portreta, ovo mi je prvi koncert (jerbo nisam bi bila na više nego par) kojem sam se konačno primila okidača kako treba, a ne samo šalabajzala kraj šanka...
A do Arene ćemo vrtiti "Svijet glamura"...
