petak, 02.10.2009.
The Cult: Retro LOVE euforija +/-
Zagreb, Dom Sportova, Mala Dvorana 30.9.
To je na kraju ispao "čudan" koncert. Dijametralno suprotnih mišljenja kako je bilo. Nekima "mrak", drugima "šteta para".
Naglasila sam ovo "Mala Dvorana" jer smo disali na škrge, definitivno je zvuk u dvorani koja je nekad imala "najbolji zvuk" šljuka, makar meni nije bio jer sam valjda imala sreću neviđenu da se gnječim baš na poziciji gdje je valjda bio najbolji mogući zvuk, pa odgovorno tvrdim da je Ian pjevao bolje nego se sada komentira i po medijima i što komentiraju ljudi - iako, to ni izdaleka nije bilo - to.
Općenito je meni i ekipi oko mene dojam bio da je sve (a bend naročito) bolje zvučalo nego u Koprivnici 2007. Ne i možda Ianovo pjevanje. Budući da je moja ekipa bila ista sinoć kao i u Koprivnici i da mislimo isto - neki vrat tu ima svoje prste. Tada za trećinu odsviranih stvari benda kojeg zaista poznajemo i volimo nismo mogli ustanoviti skoro pa do prve minute koja se pjesma svira. Toliko je nama Cultov nastup tada čudno zvučao.
Ili smo pak mi u Koprivnici stajali tamo gdje ondašnji tonac nije "imao pojma o poslu".
I nije nikakav tonac kriv definitivno, to se zove razglas ili akustika, jer je ovo već treći koncert u Maloj s istim rezultatima, a nisu tonci vrhunskih bendova glupsoni i tupsoni. To su vrhunski majstori.
Nemojmo laprdat koješta.
S druge strane logično je da gradska nogometna igrališta nemaju akustiku. Druga moja ekipa koja je isto bila u Koprivnici i sinoć (ali nismo bili u grupi ni na jednome) kaže mi danas suprotno, da je bilo bolje u Koprivnici. Ako ništa drugo da je Ian bolje pjevao. E jebi ga sad...
Dakako, da sam sinoć dupe mrdnula par metara lijevo ili desno ili gore (dolje se nije moglo, mogla sam samo u podrum), vjerojatno bi spljuvala sve skup: i Cult i tonca itd. ovako mi je sinoć koncert bio jedan od najboljih ove godine. A nije samo meni, bilo je u onih 4500 ljudi koji su učinili koncert rasprodanim barem pola mojih istomišljenika, jer je to bio vulkan oduševljenja i euforije. Sto ljudi, sto ćudi.
Nebitno je sad jel Ian Astbury može pjevati kao nekad, naravno da ne može - ili kako kaže moja poznanica, malo je puno civljukao na kraju - i to da je poslovnično nekomunikativan i mrgud, da vječito nekog boga izmišlja, da je hirovit -ali je činjenica da je dao više od sebe po trudu, skakanju, pa i cviljukanju kakav god da je trenutno oronuo ili bolestan (frendica doktorica veli da je ili bolestan i to ozbiljno ili je kronični junkie i alkić koji bi mogao brzo ugledati kraj) ili jednostavno podbuhao - dakle takav nikakav je Ian i cijeli The Cult s prašenjem svirke dao više energije i žara nego U2 na prvom koncertu. Da ne ponavljam da volim U2 do bola (citiram samu sebe).
I da kao posebnu zanimljivost (jer se to na koncertima ne događa tako često) spomenem da je Ian bio jako darežljiv - publici je pobacao čak 4 defa, ostali članovi također trzalice, štapove, samo su još sebe trebali bacit u publiku...
A o izgledu Ianovom riječito govore slike, AJME MENI ukratko..
Da, upitno je što je pisac odnosno The Cult htio reći ovom turnejom i čemu The Cult uopće postoji kad ništa korisnoga, pametnog i zanimljivog nisu dali nakon Love, Electric i Sonic Temple albuma (ajde možda još koji nakon njih), istina je da su se trebali ne sakupljat ponovo dva tri puta i vraćati se poput Mirka Filipovića i ostali bi one prave čeznutljive legende da slinimo nad njima i naročito LOVE albumom, kao što smo slinili i još slinimo nad reunionom Pink Floyda.
Ne bih rekla da se ovdje baš radi o lovi, odnosno kako je "povratničkom turnejom" zgrnuti, više mi se čini da oni vole to što rade, vole i žive rock, ali nemaju pojma kako dalje u popravi Internetskih downloadanja, niti imaju kreativne ideje niti ih maze muze. Nemaju više što za reći novoga osim ponoviti što su već rekli - i ako ništa drugo pošteni su pa (indirektno) priznaju da više nemaju ideja, jer što je drugo ova LOVE turneja negoli priznanje da su davno dali najbolje od sebe i da je to - to.
A ne da razvlače svoju karijeru upakiranu u Timbalandove produkcije i prosječno-grozno-nikakvo-moderno upakirane celofane s vakumom u sredini (kao neki).
Zato The Cult volimo i volit ćemo ih zauvijek i nema te sile koja će promijeniti ono što su kultno i legendarno napravili jednom davno, a na što su nas u popriličnoj odličnoj +/- izvedbi podsjetili sinoć. (Odnosno kako kome, ja nisam imala nikakvih očekivanja, pa sam dobila puno. Oni koji su puno očekvali od benda koji de facto ništa ne snima, još manje nastupa i ne znaju što bi, ti su vjerojatno bili razočarani.)
LONG LOVE THE CULT. Ja barem.
Set lista
1. Nirvana
2. Big Neon Glitter
3. Love
4. Brother Wolf, Sister Moon
5. Rain
6. The Phoenix
7. Hollow Man
8. Revolution
9. She Sells Sanctuary
10. Black Angel
11. Electric Ocean
12. Wildflower
13. Sun King
14. Rise
15. Dirty Little Rockstar
16. Fire Woman
17. Love Removal Machine
Kao što vidite slike su uslikali Matilda Rudec i Vedran Levi, jer sam ja jedva vidjela svoj nos a kamoli The Cult na pozornici, a oni su imali neke bolje pozicije - pa sam im uvalila moj moćni kompakt Panasonic Lumix DMC-TZ7 (vidi moj post No.2. o U2), jer je službeno fotkanje bilo zabranjeno apsolutno svima. Što bih i ja učinila da izgledam kao Ian. Možda bi i zabranila unošenje mobitela. :p
E, a ovako je to izgledalo prije dvije godine u Koprivnici kada (naročito) Ian nije izgledao tako loše pa smo/sam mogli fotkati:
Kao što žig na slikama kaže ovo su moje 4 fotke, a da je Ian hirovit pokazuje i posljednja fotka iznad na kojoj mi plazi jezik dok ga slikam. Ipak, nakon toga mi se nasmijao.
I ja njemu.
