nedjelja, 28.06.2009.
Sve što nam treba je kisik i Simply Red
Hala Tivoli, Ljubljana – 24.6.
Simply Red je na oproštajnoj turneji i kad vam koncert protekne u The Best ili Greatest Hits atmosferi...uh! ne može biti nedobro.
Što reći o Simply Redu a da više-manje sve ne znate? Na sceni su od 1984. dakle okruglih 25 godina i da se opraštaju na ovakvoj obljetnici, možda ne na na samom vrhuncu slave, ali na vrhu – pametno nema što.
Povući se na vrijeme, to rade pametni ljudi. Mick Hucknell kao alfa i omega ovog benda, skoro pa Simply Red sam odlučio je da ima prečih stvari u životu i pjesama za napraviti u drugom stilu i da je vrijeme staviti ključ u bravu.
Bend koji je uz njega nastupio, formalno su to sve članovi Simply Reda, je nešto manja ekipa od one 2006. u pulskoj Areni, sjećam se nekih 9 članova bez Micka, no ništa nije nedostajalo u Tivoliju.
Hala Tivoli je bila fino napunjena, malo sam se ipak začudila propuhu na parteru, shvatila bih da je to bilo u Zagrebu, gdje je isti dan bio i InMusic festival na Jarunu i Sinead u Puli, ali ovak na slici se to uopće ne vidi. Propuh mislim. Negužva to jest.
Publika je bila ona prava: od 20 – 55 godina, dakle veliki raspon, svi raspoloženi, svi već nakon prvih par stvari rasplesani, uključujući tribine. Nema tu bombastičnih momenata, niti ekstaza, kao na recimo Slipknotu nedavno - to je jedna profinjena soul muzika najviše kvalitete i s najboljim izvođačima: vokalno jednim od najjačih soul glasova današnjice Mickom Hucknellom, i vrsnim sviračima u bendu, koji su doslovce svih rasa i narodnosti.
Onak atmosfera je bila: vrućina (bilo je jako sparno), raspložena publika, flashback dobrih starih vremena, izlazaka i romantike... i pjevalo se onako iz srca, a ne da samo da se pjeva da bude galama.
Prolazila sam dvoranom nekoliko puta, nisam vidjela nikoga da je držio usta zatvorenima. Ipak se većina zaljubljivala uz te romantične pjesme - barem sudeći po zagrljajima i pusama koje su padale u dvorani.
Mick nije mnogo pričao, samo je nizao ogrlicu hitova: počelo je s “It’s only love” i “A New flame”.... to mi je ujedno i prvi put da sam stajala od izvođača na metar - dva na pozornici. Naime, fotografe su smjestii s obje strane pozornice i to je bio super doživljaj. Još da mi je Mick došao nešto bliže, makar ne bih mogla ništa, on radi ja radim, autogram ga baš ne bih mogla tražiti :-))
Prvi pravi peak koncerta je bio na starom hitu Holliesa iz 60.-tih za koje je Mick rekao da mu je jedno od najdražih glazbenih radoblja, a i očito favoritu mnogima, meni također - “Sometimes” se pjevao iz petinih žila, ali ono doslovce. Pa onda i na “Holding back the years”, pa na .... ma na sve živo!
Znam da će ovo biti moja netipična recenzija, pogotovo što sam toliko imala za napisati za Sinead, ali zaista nemam što beknuti negativno. Možda da je koncert puno prekratko trajao, ali svi smo se kuhali u Tivoliju do maksimuma.
I da je možda erupcija emocija bila tek na nekoj četvrtoj pjesmi, a ne odmah na prvoj (što bi se desilo vjerojatno u Zagrebu, ali ipak je to bila Slovenija) i to se malčice osjetilo i na Micku, počeo je malo preoprezno i prefinjak.
Koncert je završio nakon nekih sat i 10 minuta i skoro nas je kap strefila od tolike kratkoće. Pa neće valjda tako brzo završiti?
Nakon jednog zaista pravog, legitimnog “bisnog” dozivanja gdje nema da se ne pojavite inače će dvorana eksplodirati, Mick i društvo su se vratili s još 4 pjesme:
“Stars” nam je bilo isto kao i da smo vidjeli zvijezde, “Money too tight too mention” je meni njihova najdosadnija stvar, ali očito samo meni, na “Something get me started” sam mislila da će u Tivoliju popustiti krov, i za kraj smireniji završetak u njihovom stilu: “If you don’t know me by now”. Romantika na kubik.
Baš me briga ako i budem zvučala sladunjavo, ali moj zaključak bi bio: sve što nam treba u životu je kisik (“All I need is the air that I breathe...”) koji udišemo i – Simply Red.
Pa i da nije tako, ipak je ovo kraj Simply Reda i mogu se razbacivati ovakvim izjavama. Good luck Mick!
