nedjelja, 27.05.2007.
Pitala si me ... by Hladno Pivo na vrućoj Šalati
Šalata, Zagreb - 25. 5.
"...Bila jednom jedna predivna majska noć..."
Tako počinju sve bajke, zar ne?
E pa, tako i ova naša. A ja tu bajku nisam htjela doživjeti.
Ja Hladno Pivo uglavnom ne volim slušati. Ono baš. Malo su mi predosadni. Ne volim baš punk-rock. To je dosadno.
Pa sad, ne ide mi se na Šalatu.
"...Al' opet to je veliki bend. Moram ići.
Ne mogu ne otić' na tako veliki i bitan koncert.
A opet, dečki iz benda su mi tako simpatični, ono skroz pozitivni. I Mile mi je tako smiješan.
A niš, idem ja..."
Uf, koju bih pogrešku napravila da nisam otišla. Bit ću kratka:
- 6000 ljudi na Šalati. K-R-C-A-T-O.
- "...ta divna majska noć..." Kako ćeš je bolje završiti nego uz jedan od najboljih (domaćih) koncerata ja ikad odgledala i odslušala?
- savršena set lista (op.a. nađite si je sami)
- vidjela i vlastito ime na screenu - ne znam kojim povodom i razlogom, ali me čudi sama činjenica da se netko iz Hladnog Piva sjetio i imena koje ja nosim - naime žena s mojim imenom u Hrvatskoj ima na parove-razbroj
- neke fotke su savršeno ispale (ili sam ja počela konačno dobro slikati ili je sudbina htjela da takve fotke napravim baš na ovom koncertu)
- atmosfera kakva se pamti još dugo, dugo, dugo
Jesam li vam već rekla da baš ne slušam i ne volim muziku Hladnog Piva?
Da. K-hm... Bilo pa se spominjalo.
P.S. Kažu mi fanovi Hladnog Piva da se ovo smatra i jednim od najboljih (ako ne i najbolji) koncerata benda uopće...
nedjelja, 20.05.2007.
Marco Polo by Kineski Nacionalni Cirkus
Zadnje vrijeme ne stignem stavljati na blog podosta fotografija zanimljivih događanja, no ovaj mislim da vam ipak dugujem, iako većina vas vjerojatno nema nikakvog dojma što je (ako jest) propustila...
K.D. Lisinski, Zagreb - 18. i 19.4.
Nako što se trupa Kineskog Nacionalnog Cirkusa proslavila predstavom „Mulan“, producentski je tim napravio novi program pod nazivom „Marco Polo“ koji prikazuje putovanje kroz kineska otkrića gledano očima jednog od prvih Europljana koji je prije 800 godina u Kini proveo skoro dva desetljeća.
Producenti su ovu predstavu akrobacije, spretnosti, elegancije i eksplozije boja postavili sa željom da se o neobičnoj Kini, njenoj povijesti i tradiciji sazna više. Tako je nastala ova iznimna predstava.
Prvi nastup ubrzo bio rasprodan, pa je drugi ponovljen dan kasnije ponovo pred prepunom dvoranom Lisinski.
S razlogom. Vatromet akrobacija koje vas ostavljaju bez daha i koje garantirano niste vidjeli u nijednom cirkusu do sada, oduševio je sve u dvorani. Ako ste ove predstave radi nekog razloga propustili – nikako nemojte to učiniti i slijedeći put ako vam se ponovo ukaže prilika. Ovo će vam vjerojatno biti jedno od najbolje iskorištenih dva i pol sata vašeg slobodnog vremena.
Točke je povezivao (njemački) glumac koji je u pauzama ispričao po jednu anegdotu iz života Marca Pola.
Neka vam fotografije ispričaju ostatak.
srijeda, 16.05.2007.
Samo jednom se grebe
Poštovani Uredniče,
Najprije pozdrav iz Hrvatske, nekad Vama i Vašima, bratske Republike!
Nismo više braća (i sestre), ali to nikako ne bi smjelo da nas omete u stvaranju konstruktivne balkanske zajednice, doduše u nekom drugom obliku i nivou nego nekad...
Stoga sam se eto, nakon popriličnog smišljanja "bi/ne bi" odlučio ipak javiti (i prijaviti) svoje postojanje na ovim prostorima, što je manje važno u ovo globalno umreženo doba - uglavnom postojanje nekog tko tipka s one strane Vašega ekrana.
Ako je pitanje kome se ja to javljam, ako mogu birati ipak to ne bi bio neki Belinea ili ŽLJ ekran, nego po mogućnosti 19 inčni Samsung, šala mala, ali moj cilj je naravno Vaš cijenjeni časopis, Glasnik.... makar on i nije u štampanoj riječi i slovu, a svi znamo kako je ipak najveća ekstaza pisca kada mu zašušti papir (kunstdruck 80 gr/m2, matt – može i do 115 gr/m2, ali sjajni nije dobar – sjaj odvlači pažnju s pisane riječi), dakle zašušti papir pod prstima.
Potpuno savjesno mogu izjaviti da je Vaš časopis rijetki dragulj pisane riječi kojeg smo kao kruha smo gladni na ovim prostorima, jer nam kronično nedostaje objavljivanja kvalitetnih kulturoloških (i pismenih) tekstova, a Vi ste stoga prava oaza u šumilu kvazi pisaca i nečitljivih tekstova.
Također, svakako moram izraziti divljenje nedavnim posjetom Vašoj metropoli, jer sam ostao prilično iznenađen kako se ona tijekom ovih godina razvila, usprkos očito teškim vremenima za Vašu zemlju i kako svjetski ona sada djeluje. Iskreno, ne vidim nikakvu razliku između našeg glavnog grada i Vašeg. Moja je posjeta bila vezana poslom i ostao sam ugodno iznenađen što je Vaš grad i apsolutna poslovna metropola.
Šetajući se tako Kalemegdanom, prisjetih se svoje poezije koju sam pisao prije podosta godina i koju sam počesto, ne smogavši pravih riječi u hrvatskoj verziji srpsko-hrvatskog jezika napisao na srpskoj verziji, jer je naprosto to bilo najprirodnije, poezija je zvučala autentično. A u svakom slučaju zvučalo je i melodičnije. Eto kako li se ljudi varaju kada misle da melodičnost i zvuk nekog jezika nije bitna!
Ali nažalost, moji su kreativni uratci ostali neprimjećeni, odnosno neobjavljeni, jer na moje još veće žaljenje, dugo (predugo) vremena književni uratci na Vašem jeziku nisu bili dobrodošli u Hrvatskoj, kao što ste i sami mogli pretpostaviti.... a ja sam samo mogao žaliti za nekim boljim vremenima i nadati se da će se ova nesnosna situacija uskoro promijeniti.
Htio bih Vam ukazati i na činjenicu da nisam neki hiperproduktivni pisac, pa je to bio glavni razlog mog nećkanja da li Vam se i kada javiti.
Moja Internet stranica (www.xxxxxx.xx) stvorena je radi nekih drugih razloga kao zabavno mjesto humorističkih crtica, pošalica i kreativnih crtarija, ali ona realno nikad nije mogla evoluirati u nešto ozbiljnije, pa sam stoga napravio iskorak svog „alterega“ koji je svoju kreativnost nastavio na drugom, zrelijem nivou, a koji je prema mom mišljenju dostojan Vaše pomnije pažnje, no način na koji je stranica nastala rezultirala je činjenicom da 90% Internet pisaca nikad nije čulo za mene niti moju stranicu (osim XXXXX XXX, koja priča o Vama sve najbolje).
Vođen devizom "nećete me naći ako se sam ne javim" odlučio sam Vam napisati ovo pismo.
Ako pogledate moju Internet stranicu, moći ćete pročitati tekst koji donosi najsvježije informacije o meni, a koje će mi biti referenca za Vaše cijenjeno mišljenje i duboko se nadam pomoći Vam da lako odlučite uzeti me u obzir kao jednog od pisaca kojeg ćete ubuduće objavljivati u Vašem nadasve važnom i utjecajnom Glasniku.
S dubokim štovanjem i nadom u Vaš skorašnji pozitivni odgovor.
Hrvoje Hrvatić
P.S. Želio bi Vam nešto i čestitati, ali Vas unaprijed molim da se ne gnušate samom razlogu čestitanja – pobjedi na Eurosongu, usprkos tome što je ova manifestacija zaista vrlo jadna (u muzičkom smislu) u podosta posljednjih godina, ali ako se malo prisjetimo nekad se iščekivala i pratila poput svjetionika u šumi muzičkog šunda na tanjuru JRT-a.
Eh, vremena se mijenjaju, no to ne mijenja važnost uspjeha vaše pobjedničke pjesme, jer ako ništa drugo ona je zaista iznimne i rijetke kvalitete na ovakvoj manifestaciji i zaslužuje cjelukupnu europsku pažnju ne samo za nju samu, već i šire, na Vašu zemlju.
© Anastazija Vržina, 2007
subota, 12.05.2007.
I to se događa
Izgleda da kada manje pišem a više fotografiram, onda imam popriličnog uspjeha u pisanju (što mislite: ako počnem više pisati a manje fotografirati - bi li onda imala i većeg (javnog) uspjeha s fotografijom?)
Kako god bilo - prije nepunih mjesec dana saznala sam da je Miljenko Jergović izabrao moju australsku priču za uvrštenje u antologiju "Najbolje hrvatske priče 2006", koju je ovaj tjedan Profil upravo izdao.
Lagala bih kada ne bih rekla da mi je drago. Predstavljanje je bilo drugog dana Sajma knjige, u utorak u Močvari na jednom vrlo neformalnom i ugodnom druženju/čitanju vođenom od duhovitog dvojca Roman Simić - Ivica Prtenjača, a od onog što se čitalo (a čula sam prije toga samo dvije priče, ne računajući svoju, od mogućih 28) - preporučujem svima knjigu, bilo za sebe same, bilo kao poklon!
Da mi tjedan bude još bolji, na moje prilično iznenađenje, prva od priča koju sam objavila na ovom blogu "Pod mostom", a i prva koju sam ikad poslala na Večernjakov nagradni natječaj za kratku priču - upravo je objavljena, odnosno ušla je u natječaj!
Eto kako blogeri rasturaju!
nedjelja, 06.05.2007.
Za šaku kikirikija i patriotizam
Usamljeni koraci neugodno su i glasno odzvanjali velikim garažnim prilazom novozagrebačkog naselja. Što se više trudila hodati tiše, to joj se činilo da odzvanja sve glasnije. Nekoliko se puta okrenula i ogledala. Činilo joj se da betonska grdosija skriva uljeza koji je prati. Ništa i nikoga nije vidjela, sve garaže su bile zatvorene, urlanje sirene uzbune zračne opasnosti odavno se utišalo.
- A da ipak odem u sklonište? – pomislila je.
Premišljala se kratko. Nije je mamila slika uplašenih ljudi, zaplakane djece, teškog, smrdljivog zraka i potmulog detoniranja. Tako je ona zamišljala sklonište. Više-manje tako ih se prikazuje u svim filmovima. Još nikad nije bila u nijednom. Neće ni sad.
Negdje iz daljine zaista se začulo detoniranje i paljba minobacača. Brzo je otključala metalna podrumska vrata, uspela se u stan i odjurila u sobu na radio-stanicu, koja gotovo nije prestajala emitirati. Prijavila se.
U stanu je bilo iznimno tiho, što je značilo da je Antun na drugom položaju, vjerojatno na krovu zgrade prati snajperiste drugom stanicom.
Buljila je u mikrofon i ritimički stiskala prekidač nakon svakog prenošenja kodiranih informacija.
- Igrate se rata, a rat je pravi. Djeco pobogu, idite u skloništa i ne izlažite se opasnosti. – kumila je i molila majka svaki put kada bi ih nazvala iz Slovenije kamo se sklonila s najnužnijim stvarima kod familije.
Njima je bilo sve lakše kada su bili sami. Znali su što i zašto nešto čine i oko toga nije bilo puno priče.
Jednom je ona skoro zaglavila pod snajperom dok je nesmotreno preblizu vozila pokraj Maršalke, garnizona iz kojeg su tukli obližnje zgrade. Jednom je skoro i on zaglavio od snajpera sa susjedne zgrade, ali nikad nije saznala što se zaista dogodilo. Samo je Antun drugo jutro osvanuo pomalo izubijan, s loše prikrivenim posjekotinama i totalno mrk i nepričljiv na poduže vrijeme.
Jednom su skoro zajedno zaglavili na neprijateljskim položajima na Pokupskom, omaškom, vozeći cestom po mrklom mraku u zamračenom i neosvijetljenom automobilu, promašivši izlaz sa ceste. Urođeni instinkt na vrijeme ih je upozorio da nešto nije u redu i da se valja okrenuti i vratiti. Naviknuti da bez iznimke poslušaju taj osjećaj, spasili su žive glave.
- Činka, činka – začula je poziv sa CB stanice. Pritisnula je.
- Činka, činka... tu sam Đuro.-
- Danas si doma ili kod dečka? –
Doma je značilo na matičnoj UKV stanici, kod dečka na CB.
- Doma sam. –
- Daj molim te reci mami da joj teta poručuje da bi ostala još dan-dva van grada, a onda bi se vratila. –
Mama je bila njena veza na UKV-u, teta je bila hrvatska veza u Bihaću. Što je točno značila cijela rečenica saznali su nekoliko dana kasnije: značilo da se nekolicina hrvatskih pilota spremaju prebjeći s MIG-ovima iz JNA zračne baze u Bihaću u Hrvatsku.
Hladnoća zida na koji je bila naslonjena grizla joj je leđa. Čučala je u kutu sobe, sklonjena od prozora. Dohvatila je drugi mikrofon, zureći u prozore oblijepljene smeđim selotejpom.
- 9A7BBD, 9A7BBD ... –
I prenijela dalje. Dok je tutnjalo u neposrednoj blizini zgrade.
Kuckala je potpeticama koje su odzvanjale Markovim trgom. Nije se ni trudila da hoda tiše. Bila je previše uzbuđena.
Nije očekivala da će joj ponuditi posao u Službi Predsjednika. Tjedan dana prije nije niti očekivala da će biti pozvana na razgovor za posao koji joj je sredila frendica. Nitko od njenih nije poznavao ama baš nikog važnog, niti je ikada bila politički aktivna ni u kojem kontekstu. Pravi outsajder. Radnička klasa.
Bila je i uznemirena. Uznemirena, jer odbiti posao njima kojima se ne odbija posao nije bilo pretjerano mudro. Moglo je istovremeno značiti i opasnost ili apsolutno ništa. Ali to nikad nisi znao. Vremena su bila prevrtljiva. S druge strane, treba od nečega živjeti. Treba naći stalan izvor prihoda. A trenutno joj tu nije sjalo sunce.
Bila jer istovremeno i ljuta. Ljuta, jer je radeći na crno kojekakve posliće, primjerice prevođenje filmova piratskih video kazeta, mjesečno mogla zaraditi i dva tri puta više, taman dovoljno za skroman život, od onoga što joj je umišljeni starkelja, predstojnik Službe, rekao da će joj biti plaća. I to je jedva izvukla iz njega nakon jedno pola sata, jer se stari nije dao u izjašnjavanje nego je kilometar vremena pričao o patriotizmu i kako se svi moramo žrtvovati za novu hrvatsku državu.
- Nabijem te s patriotizmom. – mislila je ona, dok je stari lamentirao. Gledala je njegov odurni podbradak, pozamašnu figuru i debelu guzicu dok je šetkao uredom nakrcanom starinskim namještajem.
- Ti si zategni remen ako možeš, prase jedno debelo. –
Pomislila je na Predsjednikova tri-četri „avijončića“ i jato pobočnika kojima je ona trebala biti „24-on-duty“ koordinator.
- Da mi je sigurnosna služba dan i noć za petama? Da me netko umlatiti ako se sazna da sam ja jedan od dva stvora koji u svako doba znamo gdje je Predsjednik i Vlada? Za šta? Za šaku kikirikija? Za jebeni patriotizam? – diplomatski se je smiješila starome, pripremajući se za ono što će mu kasnije skoro prouzročiti infarkt.
Još je imao izbuljene oči i šokirano lice dok je izlazila iz ureda, s najljubaznijim i najslađim osmijehom kojeg je mogla izvući.
- Ti si luda. – rekao je Đuro kada je došla do Kamenitih vratiju. – Ja bih im se mjesecima klanjao i ljubio im guzicu samo da im smijem gledati uzorito lice.-
- Mislim da ti puno sereš.-
- Ljubomoran sam što se tebi ponudila takva iznimna životna prilika. Zamisli, karijera Moneypenny.- Đuro se cerio.
- Đuro, ako ne začkomiš, prijavit ću te kao petokolonaša i nijedna ti Spomenica niti Zahvalnica neće pomoći. –
- A jesi li je ti konačno dobila? –
- Zahvalnicu? Jesam. Al' se potpisao netko nebitni.-
Neko vrijeme su se šutke spuštali stepenicama s Gornjeg grada. Đuro ju je kriomice promatrao. Znao je kako se osjeća, jer se u biti slagao sa njom, iako je njemu, kao muškarcu, pomisao o hrvatskoj verziji undercover nečega ipak zvučala jako primamljivo.
No, u toj verziji nije bilo Aston Martina, bujnih ljepotica, skupih odijela, rastrošnih putovanja i razvratnih partya.
Ona se okrenula.
- Malko sam zabrinuta. Da nisam pretjerala? -
- Biti će sve OK. Fućkaš šminkeraj. Idemo nazad u rovove. Ah! – bolna grimasa izobličila mu je lice.
Znala je taj uzdah.
Prihvatila je jednu štaku i uhvatila ga za nadlakticu, dok si je Đuro drugom pomagao sjesti na kameni zidić, namještajući batrljak desne noge.
- Moram malčice odmoriti. Peče šrapnel. - rekao je.
Klimnula je.
© 2007.
