Return of ALTEREGO

ponedjeljak, 31.07.2006.

Photo serija "Jedrenje" - #06 "U sumrak"

između otoka Kakana i Kaprija

petak, 28.07.2006.

Photo serija "Jedrenje" - #05 "U sumrak"

u Visu na Visu

srijeda, 26.07.2006.

Photo serija "Jedrenje" - #04 "U sumrak"

s hvarske tvrđe

ponedjeljak, 24.07.2006.

Photo serija "Jedrenje" - #03 "U sumrak"

prema Žminjaku, uz Vrgadu

petak, 21.07.2006.

Photo serija "Jedrenje" - #02 "U sumrak"

uz Pašman, vatreno krštenje

srijeda, 19.07.2006.

Photo serija "Jedrenje" - #01 "U sumrak"

Serija fotografija koja slijedi u narednim postovima urađena je na jednom prekrasnom putovanju našim morem u jednom sjajnom društvu.

7 dana, 24 sata

od Biograda, Šolte, Hvara, Paklenskih otoka, pa do Visa...

'for better or for worse'

Enjoy.



uvala, otok Kaprije

subota, 15.07.2006.

gitare i Joe Satriani

Ljetna pozornica Opatija, Festival Vino i gitare, 13.7.2006.

Nakon što smo odslušali Stevea Vaia u prepunoj i prezagušljivoj Tvornici, došao nam je u goste i njegov uzor i učitelj, gitaristički guru Joe Satriani, nastupivši na fenomenalno akustičnom prostoru Ljetne pozornice u Opatiji.

Za one koji ne znaju: Satriani je jedan od the best of rock (i inih) gitarista današnjice.
Oni koji su se nećkali otići na koncert usred radnog tjedna, misleći da će "kao svi gitaristi" pilati s beskrajno dugim virtuoznim (i dosadnim) dionicama.... e pa, nek vam bude žao.

Koncert je otvorio virtuoz na akustičnoj gitari, stari dobri Adrian Legg. Odmah smo znali da će to biti sjajna večer.


Satriani je velik to smo znali, ali tko ga nije uživo odslušao ne zna da u 2 sata i 5 minuta svirke nije bilo jednog falša, jedne pilajuće dionice, nikakve dosade. A nije zinuo sveskupa 10 rečenica, niti otpjevao nijednu stvar.
Uživali smo otvorenih ušiju i očiju i guštali.

utorak, 11.07.2006.

Prijatelji smo.

Iako je ovo period koncerata i ljetnih odmora, dakle pregršt razloga za dobre fotografije na mom blogu - danas ću se posvetiti jednoj sasvim drugoj temi:
prijateljstvu.

Oduvijek me je fascinirala ta riječ. Nju većina ljudi stalno spominje, ali najviše u kontekstima u kojima ona nema mjesta. Pogledajte oko sebe. Imate hrpu "prijatelja" i "frendova".
A koliko prijatelja zaista imate?
Ili još bolje: kolikom broju poznatih se vi smatrate "prijateljima" i "frendovima", a zaista to niste?

Dajete nešto od sebe, ali dozirano, svak sa svojim subjektivno dobrim razlogom, ali nedovoljno da razvijete dublji i kvalitetan prijateljski odnos koji će možda (a možda i neće) uroditi prijateljem na kojeg se možete osloniti u svakom trenutku ili do kraja života. Vama to ne treba?
Dobar štos, pričekajte da vam prođe hrpa godinica života ili da, ne daj Bože, ostanete nekim nesretnim slučajem sami bez oslonca obitelji, ukoliko vam je ona bila oslonac.

Nedavno mi je netko rekao da mu ne treba puno prijatelja, jedan je dosta, da je pomalo gnjavaža baviti se s tim.
Ne ulazim u ispravnost takvog razmišljanja, niti sam u biti protiv toga, ali...
zar stara izreka ne kaže:
"Onaj tko ima mnogo pravih prijatelja, bogat je čovjek"?

Imam nekolicinu "frendova/ica" koji imaju nevjerojatno mnogo isto takvih "frendova/ica". Za njih sam isprva mislila da smo dosegli neku razinu koja vodi u nešto dublji, viši ili ako hoćete, konkretniji nivo prijateljstva.
Ako se često družiš, razgovaraš, imaš slične interese, možda neka važnija razmišljanja - a pametniji od mene su rekli da se tako neminovno dolazi u stadij kada je uključeno "stalo nam je" u nekom omjeru, jer da nije ne bi se nitko od njih ni sjetio pozivati jedan drugoga na neki oblik druženja.

I onda zaključiš da ti ta ista osoba doslovce pred nosom zalupi vrata koja otvaraju milimetar poznavanja onih emocija i razmišljanja što tu osobu čine osobom, samo kada ih malčice svjesno ili nesvjesno pokušaš otvoriti.
I onda zaključiš da je uopće ne poznaješ i da uopće ne znaš da li je toj osobi itoliko stalo do tebe da kada ti minica grozno stoji, jer su ti noge kvrgave, nema ni interesa ni petlje pomoći i reći: "stara, daj si obuci nekaj drugo, ovo ne liči ne liči ni na što" ili forsiraš u društvu s nekom svojom brijom i svima se popneš na glavu, a ta ti osoba samo kaže (nevoljko doduše): "ma sve OK", umjesto da ti veli: "gle stara, piliš, moraš se prilagoditi u društvu, svi imaju pravo da se nešto zajednički dogovorimo, da svima bude jednako dobro".
I ti briješ po svome uvjeren da si u pravu i da se ispravno ponašaš jer ti nitko od "frendova/ica" nije rekao suprotno.
Očekivalo bi se od prijatelja više, zar ne?

Nedavno sam bila u društvu koje je bilo kojekako sklepano i druženje je moglo ispasti ili baš loše ili baš dobro. Ispalo je dobro.
S druge strane, imam dojam da sam sa onima koji su mi bili "stranci" otišla i vratila se sa potencijalnim frendovima, a oni koji za koje sam mislila da su mi bliskiji prijatelji - imam osjećaj da ponekad ne znam što bi s njima razgovarala, ili oni sa mnom. Došli smo do neke granice koja je tu prisutna i stoji i ne miče se ko' Kineski zid.
Il' ćemo o babi i kolačima il' ćemo štogod konkretno.
Možda je to tako oduvijek bilo, ali ja to nisam kužila.
Neke ekstremne ili neuobičajene situacije na svakoga djeluju, a to znači da prijašnje stanje stvari nikad ne može ostati status quo. Ako ostane, nešto ne štima.

Nedavno sam upoznala nekoga s kim sam "frendovski" izašla u društvo doslovce 4 puta (naravno da smo se družili i razgovarali) da bi ta osoba zaključila da "smo sada postali frendovi" pa se sad može okrenuti novim ljudima, što je rezultiralo skoro pa ignoriranjem u društvu. Ja sam reagirala instinktivno:
počela sam se ponašati jednako nezainteresirano.
Kratko nakon toga, spomenutoj je osobi to pretpostavljam prilično zasmetalo i predbacila mi je ponašanje s riječima "pa što nismo prijatelji"?
Što reći na to?
Kakvi to prijatelji možemo postati nakon 4 zajednička izlaska?

Imam dvoje zaista dobrih prijatelja koji su nekad davnih dana bili toliko zakopčane osobnosti da su sve svoje životne probleme i probleme koje su imali sami sa sobom rješavali "sami sa sobom u svoja 4 zida jer im nitko drugi ne treba", i padali u česte depresije s kojekakvim posljedicama.
Ipak, osjećali su da se vrte u krug i da će, po domaće rećeno, "otići u k.....".
No, imali su još toliko snage i hrabrosti da "prerežu" svoja razmišljanja zvana "moja sranja su samo moja", "ako ikome kažem neću ispast faca" i slično, te se mic po mic počeli otvarati.
Kasnije su mi oboje priznali da ima itekakvog smisla ona: "sva sranja ti se smanjuju kada ih dovoljno puta glasno izrekneš", nekada samo zato što su to izbacili iz sebe, a nekada jer ti zaista drugi ljudi posredno ili neposredno mogu pomoći.
Ne kao Crveni križ, već prijatelji.

Danas nije Svjetski dan prijateljstva, ali to zavređuje biti svaki dan.

Smatram se bogatom jer imam nekolicinu zaista pravih i dobrih prijatelja i nekolicinu onih za koje se nadam da će to postati.

Zahvalna sam im što smo bili jedan uz drugoga u nekim posve trivijalnim, ali i težim trenucima. Što se zajedno smijemo i uzdižemo jedan drugome dobru volju i optimizam.
Zahvalna sam im radi jednostavne činjenice što su tu kraj mene i što ja mogu biti uz njih.