Danas sam bio neobično tužan. Kažem neobično jer nije to ona tuga koja me potpuno slomi. To je jedna od onih tuga nad kojima ću vrlo rado sve prebaciti na Njega, jer je u takvim tugama samo On u mogućnosti pomoći.

Naime, već dugo vremena samujem. Ali nije to glavni problem. Problem je u tome što imam jako lošu sliku o sebi. Ne mogu reći da to nema veze s time što sam često bio vrijeđan na račun svog izgleda. Nakon svega što sam proživio, jako mi je teško cijeniti sebe kao osobu, jer svi nekako gledaju vanjski izgled, pa sam i ja počeo previše računa voditi o tome.

Jednom me je jedna cura pitala da li sam bolestan. Naime, imam prenisku tjelesnu težinu. Trenutno sam oslobođen vojske na nekoliko godina jer nemam dovoljnu težinu. Danas sam razmišljao... tako mi je bilo neugodno kad se u jednoj prilici jedna djevojka htjela nasloniti na moje rame u autobusu. Nije to bila djevojka s kojom sam ja išta želio imati, bila mi je samo prijateljica, ali mi je svejedno bilo neugodno jer se ona nikako nije mogla namjestiti.

I često se pitam, danas je to posebno došlo do izražaja, hoće li mene itko voljeti unatoč tome što sam mršav kao da sam od nečega bolestan. A što god ja činio, ne mogu dobiti na tjelesnoj težini. Jer danas je malo tko spreman voljeti nekoga zbog onoga što on je ako on nije barem malo fizički privlačan.

A ja... kroz mene se providi... i zato sam tužan...

Ali danas sam mnogo razmišljao o tome što znači voljeti i biti voljen.
Zato sam postao svjestan da ću se morati pomiriti s time da je važnije voljeti nego biti voljen...
Važnije služiti nego biti posluživan.

On nas ionako voli sve i u Njegovim očima sam vrijedan...

Moram naučiti živjeti tako da mi to bude dovoljno...