Probudila se obasjana suncem. Ugodan vjetar joj je mrsio kosu. Leptir joj je sletio na rame, zadržao se tamo nekoliko sekundi i ponovno odlepršao. Ptice su cvrkutale. Dan je bio kao stvoren za mir, za uživanje...

Ustala je. Njen dragi nije bio kraj nje. Krenula je potražiti ga. Sigurno je bio tu negdje u blizini... On je u to vrijeme sjedio kraj jezera. Gledao je svoj odraz u vodi. Divio se. Zatim je promatrao utrku riba, njihovo lamatanje perajama. Uhvatio je nekoliko kamenčića i bacio ih u vodu. Sa divljenjem i zanosom, promatrao je kako se na površini stvaraju mali kružni valovi. Bio je sretan. Sve njegove potrebe bile su ispunjene.

- Hej! - začula je ona nepoznati glas.
- Hej, tko si ti? - pogledala je oko sebe tražeći mjesto od kud je dopro uzvik.
- Znaš li da si nešto najljepše na ovoj zemlji? - Eva se zacrvenjela i blago nasmijala.
- Sada znam... hvala! A i ti lijepo izgledaš. Nisam još do sada vidjela zmiju.
- Zanima me, zašto vam je Bog zabranio da jedete hranu iz vrta?

Eva se ponovno nasmijala.

- Ma, ne. Nije nam zabranio jesti. Smijemo jesti. Smijemo jesti sve, osim plodove s jednog drveta.
- Da?
- Da, ono veliko drvo u sredini vrta, s njega ne smijemo jesti.
- Hm...

Zmija se oplela oko Evinih nogu, a zatim odletjela na drvo. Smjestila se na granu i s grane uzdahnula, tiho, ali dovoljno glasno da Eva to može čuti:

- Ali anđeli su rekli da je Bog stvorio ljude slobodnima... - Eva je doista čula što je zmija izgovorila.
I onda je u svoju obranu, kako bi se riješila zmije i zbunjenosti u koju ju je dovela, uskliknula:

- Ne smijemo jesti s tog drveta jer ćemo umrijeti.
- Umrijeti?
- Da, Bog je rekao da ćemo umrijeti ako okusimo plod tog drveta. - Zmija se već uznemirila...

- Samo malo, Eva! Kako je Jahve nazvao to drvo?
- Drvo spoznaje dobra i zla.
- Hm... Baš! Nećete vi umrijeti. Nego Bog zna da ako okusite taj plod, bit ćete kao bogovi.
- Molim? - Eva se osjetila ugroženom.
- Da, bit ćete kao bogovi i znat ćete razlikovati dobro od zla. Zar ti to ne želiš? Ne želiš li biti kao Bog kojeg toliko voliš?
- Kao Bog? - Evi je zapela knedla u grlu.
- Da, kao Bog!
- Zašto osjećam da se svijet smanjuje nada mnom?
- Bog vas je stvorio slobodne! Budi slobodna! Kušaj taj plod i bit ćeš kao Bog.

Eva je pružila ruku. Ali prije nego je dotaknula voćku, brzim trzajem, povukla je ruku.

- Ali umrijet ćemo! - Eva se uplašila kao nikada do tada... nikada niti nije imala razloga.
- Zar bi Bog u vrt koji vrvi životom stavio nešto što donosi smrt? Evo, razmisli malo!

Eva je osjetila mučninu... Otrgnula je plod i polaganom kretnjom približila ju ustima.
A Bog je to sve gledao. I bio tužan.

- Eva! Što si to uradila? - Dotrčao je Adam u tom trenutku.

Gledao je pun zaprepaštenja u plod u njenoj ruci. Pomislio je:
- Nije umrla! Zar je Bog lagao? Pa Bog nikad nije lagao.
Eva je pružila ruku, te je i Adam kušao.

Nije prošlo mnogo vremena...

- Evo, pokrij se ovim. - Eva je osjećala neobičan sram.
- Adame, što je ovo? Što se događa?

A tada su začuli glas s kojim su nekoć živjeli u radosti zajedništva, a sada su ga se užasavali. U neopisivom strahu, Adam je povukao ženu svoju za ruku i sagnuo se iza grma. Evi je ispao list iz ruke. Ponovno su bili goli.

Bog se šetao po vrtu.

- Adame! Adame! Gdje si?

Tek tada im je oboma sinulo koliko su nerazumno postupili. Od Boga se ne može sakriti.

- Evo nas, tu smo se sakrili, jer smo te čuli da šetaš po vrtu.
- Sakrili ste se, kažeš? A zašto?
- Goli smo i sram nas je... - izgovorio je pokunjeno Adam.
- Sram vas je što ste goli? Oduvijek ste bili goli! Da niste možda jeli s onog drveta...

Adam je pomislio kako se sa Bogom može raspravljati:

- Žena koju si stavio uz mene, ona me nagovorila i dala mi da jedem.

A ni Eva nije imala drugačijeg argumenta:

- Zmija me obmanula. Rekla je da nećemo umrijeti.
- Zmija... - tužno je uzdahnuo Bog.

Znao je Bog da je to onaj njegov pali anđeo kojeg je tako volio. Anđeo koji ga je zakriljavao svojim krilima. Osjećao je Bog bol u srcu kad se sjetio da ga je morao izgnati s Neba. Sjećao se Bog i dijela anđela koje je poveo sa sobom. A bio je najljepši. Stvorio ga je takvim. Bog je još nekoliko puta uzdahnuo znajući da se mora zbiti još nešto. Znajući da ovo nije kraj. Znajući da nije stvorio čovjeka da ga uništi. Znajući da je stvorio čovjeka da živi, a ne da umre. Znajući da će jednog dana gledati svog Sina kako umire za tog istog Adama i za Evu.

- Morat ćete izaći iz vrta. - napokon je rekao Bog.
- Ali, Bože... - tu je stao. Shvatio je. Shvatio je da stvari uvijek budu točno onakve kako Bog kaže.

Oboje su se osjećali užasno. Doživjeli su osjećaje kojih prije nije bilo. Iznenađena njima Eva upita:
- Umiremo li?
- A što je to umiranje? - uzdahnuo je Adam znajući da ni on sam ne razumije ništa.
- Bježanje pred Bogom...

Ali Bog ih je volio i dalje. Bog nije znao drugačije.

- Obucite ovo. - pred njih je Jahve stavio odjelo od kože.

Adamu je bilo jasno. Nevino janje je ubijeno zbog njihovog grijeha. Nevino janje je ubijeno da oni sakriju svoju golotinju, da sakriju svoju grešnost. Ali Bog nije toliko mislio na to janje. On je mislio na jedno drugo Janje. Janje koje je nakon nekoliko tisuća godina došlo na zemlju da bude ubijeno kako bi čovjek živio. I Boga stegne oko srca.

A onda se potiho nasmija...
Zbog svih onih koji će živjeti zbog vjere u Sina njegovog.
Nasmija se potiho...
Jer ih je volio...


Istinska sloboda uvijek ima ograničenja.
Uvijek postoji put koji nije izabran.
Svaki slobodan izbor je ograničenje od drugih izbora.