četvrtak, 31.01.2008.
...
neznam.. neznam sto bih napisao... ali dajte mi recite tko moze razumjeti te roditelje?
ja sigurno ne..
jedan tren sve super, zafrkavaju se s tobom, drugi tren se deru, za sve si kriv..
mozda i jesam..
al mislim da je glupo od njih kada nam predbacuju za nesto...
jako je to glupo iz razloga jer su nas oni tako odgojili..
mozda nas i jesu razmazili ..
ali ,,,
opet, nismo se mi sami odgajali..
oni su nas razmazili..
i nemozemo mi to najedanput promijeniti...
mislim da bi trebali imati vise razumijevanja ponekad za nas..
a i mi za njih..
mozda i mi vise ...
kad mi je jednom dosao stari i rekao da mogu van..
ja nazovem frendove, sve se dogovorimo kad on dođei veli nemozes nikamo...
ja ga pitam pa zasto???
mislim od kud sad ta promjena?
onda je bila kriva kisa,,
da pada..
skliska cesta, i sve po redu..
al ja mislim da se oni boje jer znaju da kad dođemo do tih godina..
kad prođemo dvadeset da samo cekaju trenutak kad budemo se rastali od njih i kad cemo otici svojim putem...al zasto nam onda to ne vele???
mislim ovako sam ostao doma..
ali nisam se razgovarao s njima...
kad sam se ljutio na njih...
mislim da im treba nova taktika...
do citanja,,,
pozdraf...
pusa marini,,,
srijeda, 30.01.2008.
vrijeme lijeci sve... skoro...
Vrijeme lijeci sve, zar ne? A, recite mi, zasto se to vrijeme ne moze pomaknuti unatrag? Ili mozda unaprijed? I zasto jos niko nije izmislio neki laser kojim se mogu zalijeciti rane? I zasto se ljudi zaljube u nekog ako taj neko nije za njih? I zasto, za Boga, kad odlucite da to nije to, kad znate da nema natrag, kad su svi mostovi sruseni, sve rijeke preplivane, sve brane razorene i svaki los trenutak proklet, a svaki dodir pomaknut duboko u glavu gdje se ne zelis sjecati, kad su, navodno, modrice (na dusi, srcu..) zalijecene i govoris si "bit` ce bolje", "mozes ti to", zasto to vrijeme ne prolazi brzo? I zasto prolazi u sjecanjima koja nastupe samo kasno navece, negdje izmedju sna i jave, sjecanjima kojih se ne zelis sjetiti? Miris jastuka. Ruka oko trbuha. Glava na ramenu. Prvi poljubac. Prva noc zajedno. I onaj osjecaj kad te neko voli i kad ti nekog volis i nista drugo na svijetu nije vazno. Osjecaj koji ti fali, a ne zelis da je tu. Zasto, kad znam da ona nije nikad presla preko nekih stvari koje su njoj bile najgore na svijetu, a ni ja ne mogu preci preko stvari koje su meni najgore na svijetu, zasto, jos uvijek postoji osjecaj samoce i napustenosti? Jedan je pametan covjek, ne znam tocno koji, rekao da u ljubavi postoje tri strane. Njegova, njena i ona istinita. Jer nista nije ni crno ni bijelo, i niko nije u pravu ni u krivu. Njena strana price, kad se sve zbroji i oduzme, ista je kao i moja. Jer, bas kad se sve zbroji i oduzme, oboje nas boli. Oboje smo zbunjeni, promijenjeni, izmuceni, neutjesni, ljuti, razocarani, tuzni, i oboje smo svjesni da ne zelimo jedno drugo. Ne vise. Ne opet. Ne ponovo. Ne nakon svega. I oboje samo zelimo nastaviti dalje. Ljudi oprastaju ali nikad ne zaboravljaju. Ljudi optuzuju ali nikad sebe. Uvijek nam je neko drugi kriv. I ljudi povrijedjuju ali najvise sebe. Sve je ok. Vrijeme lijeci rane. Mogu ja to. Al` ostaje cinjenica. Ni jedno vrijeme na svijetu nece vam pomoci da zaboravite. Vrijeme ce pomoci da prebolim. Pomoci ce da nastavim. Ali zaboraviti, nikad u potpunosti. JER JEDAN MALI DIO NAS NIKAD NE ZABORAVLJA KOLIKO JE JAKO VOLIO, kao sto ne zaboravlja koliko jako boli. Jedan mali dio nikad ne zaboravlja IME OSOBE s kojom ste htjeli dozivjeti starost. I nikad, nikad ne zaboravlja taj prvi poljubac. I cak kad prebolite, kad vam ostane samo taj mali dio, kad izblijede losa sjecanja, kad izblijede uspomene kojih se sad odbijate sjecati, kojih se sad grozite i zelite samo izbrisati da su ikad postojale, kad taj prokleti zivot krene dalje, DOVOLJAN JE JEDAN UDISAJ STAROG PARFEMA, JEDNA PJESMA, JEDAN POKRET ILI BOJA, DA VAM SE NA LICU POJAVI SMIJESAK, A U GLAVI ONAJ TREN KAD SU SE USNE SPOJILE PO PRVI PUT.
Tu sam gdje sam i nista me vise ne moze slomiti. Nista me vise ne moze boljeti. Vrijeme lijeci sve, zar ne.
nedjelja, 27.01.2008.
hy
hellooo, ja sam tomislav, iz varaždina sam, i imam 19 godina,,,ovo mi je prvi post... jubilarno prvi,, nemojte se obazirati na gramaticke greske.. hrvatski mi nikad nije isao,,, jedan od razloga zbog kojeg sam poceo pisati blog je jedna cura (ostali razlozi su nebitni,,,,), cura koja mi je vratila osmijeh na lice.. cure zbog koje mi je svijet puno lijepše mijesto za zivjeti,,, svaki put kad je vidim srce mi jace lupa.. svaki put kad me zagrli meni nije potrebno vise nista na svjetu... u njenom zagrljaju bih mogao provesti citav svoj zivot,,, ona je nesto posebno,, uvijek vedra... nasmijana, spremna na salu, njen prekrasni zeleni pogled mi otapa srce,,, jer kad se nalazim u njenom drustvu za mene ne postoji nista drugo, zivim za trenutak kad cu je opet vidjeti, da je zagrlim, poljubim, da ne mislim na nista drugo osim na nas,,, ona je cura zbog koje mi je svijet ružičastiji, cure zbog koje mi zivot opet ima smisla,,, zaljubljen sam...
