utorak, 30.01.2007.
Povratak (episode uno)
Prije par dana sam se vratio sa produženog godišnjeg odmora iz Makarske, gradića mog djetinjstva. Kažem produženog jer sam tamo bio mjesec dana pa stoga narednih nekoliko postova će biti o vremenu koje sam tamo proveo. Krenuo sam iz Šibenika 31. 12. 2006 rano ujutro da provedem Novu godinu u Makarsku, Nisam imao nikakave planove za doček, ali htio sam se maknut iz truleža ovog grada malo pobjeći od svega što me tišti. Ćim sam stigao odmah mi je bilo lakše. Kad sam izašao iz auta topli povjetarac me milovao i zastao sam par trenutaka da duboko udahnem ćisti zrak koji me omamio. Sve je prekrasno oko mene nebo je vedro, sunce lipo grije par mačaka koje su se izležavale na zidu iz obližnjih krošnji se ćuo pjev ptica, djeca su bezbrižno trčkarala okolo i igrala se igara koje sam i ja igrao kad sam bio mali. Njihov razigrani smjeh mi je izmamio osmjeh na lice i ja sam se prepustio trenutku uživao u njemu zaboraveći da sam sa sobom ponio sve svoje noćne more i ostale gadosti koje su skrivene u mojoj psihi i samo ćekaju da izađu vani. Sada sve to nije bilo važno jer sam u ovom trenutku bio nasmješen i sretan. Stao sam pred vrata stana u kojem sam odrastao i pokucao. Vrata mi je otvorila krhka starica prosjede kose. Ćim me je ugledala nasmiješila se i zagrlila me. Ta starica je moja baka i iako njen izgled odiše starošću ona je jaka njen stisak makar bio ovako izazvan radošću je čeličan, a u njenim oćima još uvik gori mladenačka vatra . Kad bi se u istoj sobi našli moja baka i tigar (njezin znak u kineskom horoskopu) nema sumnje da bi tigar izvukao deblji kraj i završio kao odrezak za večeru. Odma me posjela za stol izvadila brdo hrane da ručamo jer se mene čekalo i počela me pitati sve i svašta. Po starom makarskom obićaju telefon je zazvonio usred ručka, poziv je bio za mene . Iako nisam nikome rekao da dolazim nekim misterioznim slučajem se saznalo da ću doći. Ah te čakule ( moja baka je rekla jednoj drugoj baci da dolazim u posjetu pa eto uskoro svi ljudi koje poznajem su saznali da dolazim danas) a ja sam i mobitel izgasio ali eto moć čakulanja je prevelika i nema bjega. Prijatelji i prijateljice iz mog djetinjstva svi odreda su zvali i pitali da gdje sam bio, davno se nismo vidili gdje ću za Novu, imam li kakve planove, oću li sa njima ići i slično ( ahh što sam popularan). Niš da ih se svih riješim i da mogu u miru poručat i popričat sa bakom kažem im da se svi okupimo na našem mjestu ( spomenik palim borcima iz drugog svjetskog na jednom brežuljku) pa da ćemo se tamo svi dogovoriti da idemo zajedno na doček. Napokon mir, uživanje u jelu, poslije toga malo opuštanje uz đoju i muziku u dnevnom boravku i puštanje misli da lete. Prisjećao sam se djetinjstva ali nisam se mogao previše upustit u razmišljanje jer je neko zakucao na vrata. Jedini ljudi koji su naučili da se za vrime ručka ne zove ljude (ručak = svetinja) moj najbolji drug Marino i drugarica Josipa su stajali na pragu. Nisam ih vidio 5 godina ali nema veze znamo se odmalena i imamo svoju vezu drugarsta i to ni jedna razdaljina ili dugogodišnje odsustvo ne može raskinuti. Pozdravili smo se kao da se nismo vidjeli samo jedan dan bez onih bespotrebnih pitanja tipa: "A di si ti, ta nismo se vidjeli stoljeće pa šta se ne javiš bla bla bla...". Nama to nije potrebno zagrlim Josipu i tutnem joj đoju u ruku da se mogu rukovati sa Marinom. Jedino što su me upitali je gdje ću ići večeras pa sam im rekao da sam smislio nešto i da trebamo otići do spomenika da okupimo ostale. Krenuli smo polagano raspravljajući o tome koliko ću ostati već su počeli padat pusti planovi gdi bi sve mogli ići i slićne dileme. Stigli smo na brežuljak di su više manje svi ostali se već skupili. Pljusak pitanja grljenja rukovanja i to ne samo imeđu mene i ostalih nego između svih nas jer smo se više manje svi raselili iz ovog gradića neki na faks neki za poslom pa je ovo bio lipi reunion stare bande. Eh a sad kad smo se svi skupili trebalo je odlučiti gdje ćemo za novu. Jedni bi vamo drugi bi tamo i naš prijašnji trenutak jedinstva je ubrzo pao u zaborav. Pripalio sam đoju i nasmijao se nismo se ništa promjenili od mladih dana još uvik se svi svađamo oko svega i svačega. Puštam ih tako da se izmore svađom dok ja lagano osjećam THC intoksikaciju koja me preuzima. Nakon nekih 10 minuta svađe svi su utihnuli i okrenuli se premam meni jer ja nisam sudjelovao. Sad kad su se ispucali i smirili ja sam im lipo predložio da budemo stacionirani kod prijatelja u njegovoj kući koja je blizu svim mjestima koja su bila navedena u ovoj prijašnjoj bjesnoj raspravi. Lipo nek se svi udružimo s alkoholom audio uređajima i ostalim stimulansima koji su bili potrebni za ludi provod i da ih u toj kući sve spremimo a da ćemo odatle ići ići na sva mjesta koja budemo htjeli. Dogovor je pao prijatelj se niš nije bunio što smo njegovu kuću odabrali za bazu iz koje ćemo ići okolo i u nju na afterparty ići unatoć velikoj vjerovatnosti da bi je mogli srušiti jer se povjest zna ponavljati ali dobro pristao je dragovoljno jer se već odavno nismo svi tako skupili pa više manje je sve prisutne zahvatila nostalgija. Ja sam svoj doprinos ( stimulanti kanabis tipa) imao kod sebe pa smo se Josipa, Marino, Dinko (prijatelj ćija je kuća) i ja zaputili u kuću da sklonimo sve lomljivo ( sklanjanje krhkih stvari se pokazlo kao mudar potez jer krš i lom znaju dominirati na naših zabava) i da pripremimo šank te da osposobimo i smjestimo ozvučenje koje će doniti njegov susjed kao svoj doprinos. Polagano su svi pristigli sa svojim udjelom i šank se popunio alkoholom svih vrsta ( čak je bilo i absinta a meni su odmah počele rasti zazubice za tim nektarom). Opijata se isto nakupilo u izobilju i u roku od ure i po naša kućica je bila dobro opremljena za doček. Zadovoljno smo se razišli da bi pošli na većeru i drago nam je bilo što smo svi opet skupa. End of part one.
