tonem u duboki san razmišljajući o stvarima koje su nebitne.koje mi prolaze kroz glavu.kao vlak,kao vagoni.jedna za drugom.tražim temu za razmišljanje.pronašao sam je.prijateljstvo.povezujući to sa onim što mi dođe na pamet,prva riječ je bila tuga.za mene,tuga.nema sreće u meni.je li moguće da je potrošena?ne,nemoguće!trebam ju.trebam ju sada.sad više ne znam da li govorim o sreći ili njoj.da,imate pravo,druga riječ je bila ona.ta besprijekorna sreća koja je bila u njoj,nije mi prestala tu večer mamiti osmjeh dolje sa lica.ali ni suze.dolazile su.same od sebe.nisam vidio ono,što sam trebao.govorili su mi da je ona samo prijateljica za mene,i ja samo prijatelj za nju.bio sam kao izgubljen psić.nije mi bilo jasno.ne želim ju povrijediti,i napustiti.ali jesam.završilo je tom jednom greškom.počelo je poslije biti više grešaka.i ne,ne trebam više osmijeh.ni suze.ne trebam više nikoga.pao sam dolje.na koljena.molim za oprost.opet iznova.osjećam se grozno.nije potrebno.pokušavam reći doviđenja.zbogom.ne ide.tonem u duboki san.zaspim.zaboravim.osmjehnem se.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.