Another brick in the wall
Najosnovniji preduvjet napretka jedne države i naroda općenito je obrazovanje. Na primjeru Irske možemo vidjeti kako kontinuirano ulaganje u obrazovanje i školski sustav ima eksponencijalni učinak na iznos BDP per capita. 1985 je Irska bila u društvu Puerto Rica, Madžarske i Slovačke. Danas je Irska treća najbogatija (prema BDP per capita) zemlja Europe, iza Luksemburga i Norveške.
Kako su to uspjeli? Sustavnim i promišljenim ulaganjem u školstvo. Puno sposobnih i visoko obrazovanih mladih ljudi jer privuklo velike strane tvrtke, država je pak tim stranim tvrtkama dala besplatno zemljište, deset godina ih oslobodilo od poreza i evo ih - treći najbogatiji narod u Europi. A za sve to je zaslužno kvalitetno školstvo. Možemo povući mnogo paralela između Hrvatske i Irske, možda zato što smo i mi i oni bili potlačeni narodi sa velikom emigracijom burne borbe za samostalnost.
I što je toliko dobro u tom irskom sustavu? Sustavnost i ulaganje. Uloženo je puno novaca u pravedan i duboko promišljen sustav državne mature gdje svaki fakultet postavlja koji su njima predmeti važni, djeca u osnovnim i srednjim školama se pažljivo skaliraju prema sposobnostima i preferencijama. Ako netko nema novaca za školovanje, država mu plaća isto uz uvjet da mora ići i položiti irski. Upis na fakultete se vrši preko središnjeg tijela tako da nema upisa "preko žnjore." A frapantan je podatak da 41.6% ljudi od 25 do 34 godine ima završen fakultet. Zašto to mi ne možemo imati u Hrvatskoj?
Osnovne škole
Glavna greška osnovnih škola je što drže djecu koja imaju potencijala da budu vrhunski stručnjaci, znanstvenici, inženjeri, doktori zajedno s budućim kuharima, limarima i zidarima. Djecu koja bi mogla prolaziti kroz gradivo puno, puno brže i učinkovitije upijaju nova znanja koče oni prosječni i ispodprosječni. Napredni razredi postoje svugdje u razvijenim državama - zašto ih mi nemamo? Bojimo se elitizma? Takvima poručujem - "Ni med cvjetjem ni pravice." A naš sustav osnovnog školstva se nije mijenjao od vremena Izidora Kršnjavog. Vrijeme je da fastforwardamo dva stoljeća unaprijed. Napravljeni su neki koraci u vidu Hrvatskog Nacionalnog Obrazovnog Standarda, ali iz druge ruke dobivam informacije da neki relevantni koraci nisu postignuti, samo se smanjio broj knjiga koje djeca nose u školu te da program često uopće nije prilagođen uzrastu - općenito da je to sve traljavo napravljeno, bez nekog vidljivog cilja i smisla. Možda je i namjera bila dobra, ali svi znamo da je baš dobrim namjerama popločan put do pakla. Prvenstveno je potrebno dignuti razinu obrazovanja koja osnovna škola pruža, da djeca ne odlaze bez ikakvih predznanja u srednje škole, a to se mora postići standardiziranim testovima na kraju svakog razreda i iznimnom strogom kontrolom nastavnika jer najbolji učenik na svijetu pod lošim nastavnikom pati.
Srednje škole
Prvi problem kod srednjih škola je što ima previše gimnazija. Budimo realni - nije knjiga za svakoga, mora i motika biti za nekoga. A gimnazije svake godine povećavaju i povećavaju upisne kvote jer im to donosi više novaca. A u Hrvatskoj općenito vlada neko malograđansko uvjerenje da pošten rad "vlastitim rukama" ne doliči, pa obitelji često tjeraju djecu koja iskreno nisu za gimnazije u iste, umjesto da djecu pošalju da pošteno izuče neki zanat. A standard obrazovanja u gimnazijama i sam često zna biti manjkavi (svi dobro pamtimo onog postarijeg profesora/profesoricu koji je sve puštao i pričao pričice o svojim danima u JNA/radnoj akciji Brčko-Banovići). Poznajem puno ljudi koji jesu završili gimnaziju, a po mom osobnom mišljenju mi se čini da bi kopanje rovova moglo biti poveći mentalni napor za njih.
O obrazovanju kakvo pružaju strukovne škole ponekad zna biti toliko porazno govoriti da su bespredmetno potrebna poboljšanja u vidu kvalitete, što teoretske, što praktične nastave, koja se obično pretvara u bezočno iskorištavanje maloljetne radne snage.
Državna matura bi kao trebala donijeti promjene. Ali državna matura u kojoj se polaže samo matematika i hrvatski se postiže ništa. Samo daje jedan zanimljiv statistički podatak. I to jedino ako učenike na toj državnoj maturi ne čuvaju njihovi vlastiti profesori (JNA/Brčko-Banovići) i ako nekome teta ne radi u ministarstvu. Ili ako šogor od mamine sestrične nije išao u osnovnu školu, a i dan-danas zna popiti pivu sa sastavljačem testa.
Fakulteti
Uf. Teški, laki i promet? Postoje fakulteti koji u Hrvatskoj nešto vrijede, poslije kojih ti, kao osoba imaš neki kapital na tržištu rada koji možeš ponuditi i koji nešto znači - da si ti sposoban i šta ti ja znam. S druge postoje fakulteti na kojima vlada korupcija, interne političke igre između profesora i milijun drugih stvari koje na valja, poslije kojih, jedini kapital koji osoba koja je isti završila ima je eventualno kapital na tržištu toaletnog papira. Na svim fakultetima će uvijek i zauvijek biti stvari koje ne valja i to je neizbježno - na nekima manje, na nekima više - ali toga će uvijek biti.
U ovom području su također napravljeni neki koraci uvođenjem Bolonjskog procesa, ali što se toga tiče, također iz druge ruke, čujem da je samo na malom broju fakulteta uvedena prava Bolonja, dok na ostalima je "biznis ez južual" - jedine promjene koje su nastale su one estetske naravi, da s programi sklepani na brzinu bez neke dublje analize, mjesec dana prije početka akademske godine. Da nitko zapravo ne zna što da radi - od profesora i asistenata do samih studenata i da se sve obavlja u hodu. Da ne spominjemo da je odnos studenti:profesori na kriminalno visokih 14:1. Opet isti sindrom - dobra namjera, loša izvedba.
I tko na kraju tu može što treba a što ne treba? Kako da uvedemo naše školstvo u 21. vek? Jednostavno - kopi-pejst! Uzmimo model školstva koji se pokazao učinkovitim i u velikoj mjeri ga prepišimo! "When in doubt...." Očito postoje neki učinkoviti obrasci školstva koji daju rezultate i nema ništa sramotno u tome da se netko drugi dosjetio boljeg sustava prije nas. Mislim ništa sramotno, osim za prosvjetare. Ali sramotnija je činjenica da u Hrvatskoj ima tek 7% visokoobrazovanih. Puno je više investicijam potrebno u školstvu, počevši od povećanja ulaganja u dodatne edukacije profesora, gradacija učenika i razreda prema sposobnostima te ono što je vjerojatno najvažnije - veoma precizna, opširna studija što bi zapravo trebalo učiniti - napravljena od strane pravih ljudi.
|
