RELIGIJSKI PLURALIZMA I TOLERANCIJA
Prošlost zapadne civilizacije je svjedočila o brojnim primjerima religijske netolerancije. Nije bila nužna pojava da je veća netolerancija postojala u daljoj prošlosti. Buduće generacije nisu uvijek učile na iskustvima prošlosti. Put prema toleranciji pluralizma u društvu se razvijao malim i postupnim promjenama. Ako je u nekom historijskom periodu postojala tolerancija , opseg tolerancije je bio ograničen uz određene religijske grupe. Tek postmoderna zapadna civilizacija dolazi na stupanj religijske tolerancije koji može barem minimalno zadovoljiti sve religijske grupe. Potrebno je odrediti sisteme ideja, razmišljanja i poredaka koji su utjecali na povećanje opsega religijske tolerancije u određenim historijskim periodima. Promatranje historijskog tijeka zapadne civilizacije možemo započeti od Izraela , Grčke i Rima , preko Srednjeg vijeka do Novog vijeka , zaključujući ga s postmodernom erom. ANTIČKO VRIJEME Izrael je prema tradiciji Biblije i Talmuda bio izabran od Boga. Do momenta dolaska Gospodina Isusa Krista , Izraelci su imali privilegiranu poziciju pred Božjim planom o spasenju , u odnosu na ostale ljude. Judaizam je bila jedina formalno tolerirana religija na području Svete Zemlje, premda je bila evidentna idolatrija Izraelaca prema drugim bogovima. Dolazak Gospodina Isusa Krista je iz judaizma kreirao novu religiju. Vjera u spasenje po Gospodinu Isusu Kristu je postala temelj kršćanstva. Jedan dio Izraelaca nije tolerirao kršćane, dok se drugi dio konvertirao na kršćanstvo. Netolerantni odnos prema kršćanima su imali i Rimljani. U početku su bili politeisti. Tek nakon nekoliko stoljeća od dolaska Isusa Krista su prihvatili kršćanstvo kao formalnu religiju unutar imperija. Rimski imperij je zbog ekspanzije trebao asimilirati različita područja u jedan sistem. Kako je kršćanstvo iz Rima osvajalo nova područja, lokalne populacije su i dalje bile politeistične i nedovoljno educirane o Bibliji kao temelju kršćanstva. Kompromis je bio u supstituciji politeizma sa štovanjem kipova i slika tzv. svetaca koji su masama trebali biti uzori za religijski život. To je postalo važan element tradicije Rimske crkve. Postojale su mnoge sekte koje u većini slučajeva nisu bile tolerirane od strane Rimske crkve. U 11. stoljeću je došlo do raskola između zapadne i istočnih crkava. SREDNJI VIJEK Rimska crkva je kroz veliki dio srednjeg vijeka imala religijski monopol. Njezina hijerarhijska struktura je značila teritorijalno jedinstvo tadašnje Europe, premda su teritoriji bili rascjepkani na niz lokalnih feudalnih jedinica. Svaku sumnju i kritiku, te iznošenje činjenica o istini , osuđivano je različitim prisilnim metodama. Najopsežniji pokret takve vrste je bio inkvizicija. Religija niti u minimalnoj mjeri nije bila slobodna savjest pojedinca. Rimska crkva je često odstupala od kršćanskih principa u praksi , ako je Biblija religijski standard. To je jedan u nizu uzroka koji su utjecali na kasnije događaje. REFORMACIJA Ulaskom u novi vijek , u 16. stoljeću su okolnosti bile pogodne za Reformaciju. Rimska crkva se trebala suočiti s periodom koji je značio formalni početak religijskog pluralizma u zapadnoj civilizaciji. Formirane su tri velike crkve reformacije i brojne manje grupe. Imale su različite strukture i organizacije , zajedničke ili neovisne. Teološke razlike su bile tek minimalne , s obzirom na to da je Biblija predstavljala temelj vjere. Martin Luther je u Njemačkoj formirao Evangeličku – Luteransku crkvu. Ona je postala institucionalizirana u mnogim njemačkim pokrajinama i u skandinavskim državama. Rimski biskup i njemu odani vladari nisu u početku prihvaćali luterane. Na sastanku u Speyeru 1529. su luterani zahtijevali od Rimske crkve garantiranje slobode savjesti , protestiravši protiv prakse Rimske crkve. Reformacija je započela 31.10.1517. u Wittenbergu kada je Martin Luther na vratima gradske katedrale predstavio tzv. « 95 teza.» U njima je opisao neke prakse iz Rimske crkve koje nisu bile u skladu s Biblijom. Temeljni predmet osude je bila indulgencija kao trgovina oprostima između svećenika i laika. Luterani su odbacivali sve sakramente osim krštenja i euharistije, monasticizam , celibat , štovanje slika i kipova Krista , Marije i tzv. svetaca, purgatorij, post, primat rimskog papintsva, opravdanje i spasenje po dobrim djelima itd. Biblija je prihvaćena kao vrhovni, jedini i samodovoljni autoritet, što je predstavljalo temelj za kasniji razvoj protestantizma. Premda se luteranizam proširio u neke švicarske kantone , u Zűrichu su Huldrich Zwingli i u Ženevi Jean Calvin formirali okvire reformatorskog nauka. Taj val Reformacije se počeo širiti po nekim švicarskim kantonima , Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Ugarskoj, Velikoj Britaniji i ostalim nacijama pod anglosaksonskim utjecajem. Ta crkva predstavlja u određenoj mjeri reformiranu varijantu u odnosu na Evangeličku – Luteransku crkvu. Između tih dviju crkava su postojale tek male razlike , koje su mnogo puta bile neprimjetne. Između njih je gotovo uvijek i na svim područjima postojala tolerancija, unatoč priznavanju nekih međusobnih razlika na sastanku u Marburgu. Reformirana tradicija isto postavlja autoritet Biblije kao vrhovni, jedini i samodovoljni. Reformirane crkve prihvaćaju prezbiterijansko – sinodalnu i demokratsku strukturu i organizaciju crkve na nacionalnim razinama. One su identične Prezbiterijanskoj crkvi. Reformacija u Engleskoj pod vodstvom Henryja VIII. je predstavljala specifičnu varijantu protestantizma. Anglikanska crkva je postala institucionalizirana u Engleskoj, te je zadržala episkopalnu strukturu sličnu Rimskoj crkvi, odbacivši primat papinstva i prihvativši kalvinska vjerovanja. Anglikanci nisu tolerirali rimokatolike i sekte koje su se kasnije javile unutar Engleske crkve. Tek su kasnije počeli prihvaćati puritance , baptiste , kvekere , metodiste i ostale grupe koje su u potrazi za slobodom savjesti često emigrirale u Ameriku. Anglikanska crkva je kroz neki period bila institucionalizirana i u Walesu , Irskoj , Virginiji , gradu New Yorku i u još nekim područjima pod engleskim kolonijalnim utjecajem. U Škotskoj je Prezbiterijanska crkva postala institucionalizirana. Naziv te crkve ističe njezinu strukturu koja je različita od one u Anglikanskoj crkvi. Upravljanje Škotskom crkvom je bilo temeljeno na podjeli moći između pastora i prezbitera. Prezbiteri i pastori su bili izabrani predstavnici pripadnika lokalnih kongregacija, pastori su po pozvanju i službi prezbiteri službenici Crkve i Crkvene općine, dok su prezbiteri službenici Crkvene općine. Upravljanje lokalnim kongregacijama je pripadalo njima. Lokalne kongregacije su imale stupanj autonomije, a iznad njih je bila nacionalna Sinoda kao vrhovno tijelo organizacijskog jedinstva Škotske crkve. Prezbiterijanska crkva zbog prihvaćanja takve strukture i kalvinskih vjerovanja pripada zajedničkoj Reformiranoj tradiciji. Tako se reformirani kršćani i prezbiterijanci često mogu smatrati sinonimima. Tolerancija prema rimokatolicima u Škotskoj je bila tek relativna , a nešto veći stupanj tolerancije je postojao prema anglikancima i puritancima. Prezbiterijanska crkva je bila vrlo važni tradicionalni faktor u kreiranju američkog društva i države, ali i na ostalim područjima pod škotskim kolonijalnim utjecajem. Evangelička - Luteranska, Reformirana i Prezbiterijanska, te Anglikanska crkva predstavljaju tradicionalne i historijske protestantske crkve. Unutar protestantizma su se pojavile i različite sekte. Oni su protestanti po široj klasifikaciji zato što prihvaćaju autoritet Biblije, ali nemaju zajedničku tradiciju. Takav religijski pluralizam je bio najviše evidentan u Americi, dok su u Europi dominantnu kulturnu ulogu imale tradicionalne protestantske crkve, Reformirana-Prezbiterijanska, Anglikanska i Evangelička. NOVI VIJEK 1789. godine započinje Francuska revolucija. Time je bila kreirana ideologija liberalizma koja pored ostalog ističe nužnost religijske tolerancije. Religija postaje privatna stvar svakog pojedinca, pa svatko ima pravo na slobodu savjesti unutar svoje privatnosti. Takva razmišljanja su značila nove opasnosti za monopolističke pozicije. Liberali počinju isticati svoje ideje na rušenju starih feudalnih poredaka u kojima su dominirali aristokracija i kler. Građanske mase dobivaju sve veći utjecaj u političkom odlučivanju, pa to otvara put razvoj demokracija. Rascjepkanost feudalnih područja unutar jedinstva pod Rimskom crkvom zamjenjuju pokreti za kreiranje neovisnih nacija – država, pod inspiracijama iz perioda Reformacije i Prosvjetiteljstva. Princip sekularizma postaje sve aktualniji u kreiranju modernih država. Religija i država postaju odvojene sfere s različitim svrhama. Trend sekularizacije u postmodernoj eri znači gubitak utjecaja religije u javnoj sferi, te njezino reduciranje na privatnost pojedinca. Amerika garantira najveći opseg religijske tolerancije. Premda u počecima naseljavanja kolonija nije bilo uvijek tako , kreiranje nacije je značilo prihvaćanje principa slobode savjesti kao temelja. Dominantna protestantska manjina je postajala sve otvorenija za neprotestantske imigrante. Države razvijene Europe također prihvaćaju princip religijske tolerancije prema manjinama kao jedan od temelja razvoja demokracije i građanskog društva, tako da su pojave religijske netolerancije rijetke u tom dijelu svijeta. RELIGIJSKA SLIKA U NAS Religijska tolerancija predstavlja izazov za razvoj demokracije u istočnoj Europi, premda je religijski pluralizam postojao u prošlosti nekih državama te regije. Jedini problem ostaje područje jugoistočne Europe koje ima poteškoće u tranziciji. Vrijednosti demokracije i pluralizma građanskog društva se u praktičnim odnosima još selektivno i rezervirano prihvaćaju. Religijske podjele su često bile motivi za društvene i političke konflikte. Razvoj demokratskog poretka, građanskog društva i sistema vrijednosti na putu eurointegracije u Hrvatskoj će pokazati napredak u razvoju tolerancije prema religijskom pluralizmu. Regionalne kulturne okolnosti u Slavoniji i Baranji su još ranije poznavale toleranciju i razumijevanje prema evangeličkim - luteranskim i reformiranim -kalvinskim kršćanima kao tradicionalnim i historijskim hrvatskim crkvama , te prema ostalim manjinama. Ti dijelovi današnje Hrvatske su do 1918. godine bili pod kulturnom dominacijom Ugarske koja je tolerirala evangeličke i reformirane kršćane, s obzirom da su oni predstavljali veliku manjinu. Hrvatski Sabor je 1604. godine odlučio o netoleranciji prema svima koji nisu rimokatolici. Još 1551. godine je započela masovna represija relativno uspješne Reformacije na područjima današnje Hrvatske i nasilne prozelitizacije hrvatski protestanta. Zabrana naseljavanja protestanata je bila dio municipalnih prava. Tek je Edikt o toleranciji Josipa II. 1781. godine omogućio religijsku toleranciju prema protestantskim i istočnim ortodoksnim kršćanima , te Židovima. Takva duh tolerancije je postojao i u Austro – Ugarskoj monarhiji , te u manjoj mjeri u političkim sistemima Jugoslavije koji su imali autoritarne i totalitarne elemente. Nakon pada komunizma , religijski pluralizam i jednakost se garantiraju u ustavu, ali praksa pokazuje općenito postojanje relativne religijske tolerancije i nedostatak razumijevanja unutar društvu prema religijskim manjinama. Ekumenizam je s vremenom postao aktualna pojava u interreligijskoj komunikaciji. Ključni faktor u razvoju religijske tolerancije će biti formalna i neformalna edukacija građana o manjinama. Tako bi se smanjivao još partikularno prisutan prostor nerazumijevanja i predrasuda , te netočnih i simplificiranih informacija o religijskim manjinama. Prihvaćanje i poštivanje sloboda i prava religijskih manjina pripada fundamentalnim ljudskim i građanskim pravima , te su sastavni dio izgradnje demokratskih poredaka zapadne civilizacije. Reformirana kršćanska (kalvinska) crkva prema cenzusu iz 2001. godine ima 4053 deklariranih pripadnika u Republici Hrvatskoj. Time je najbrojnija protestantska grupa, te zajedno sa Evangeličkom – Luteranskom crkvom pripada grupi tradicionalnih hrvatskih i europskih crkava. Najbrojniji pripadnici te Reformirane crkve su u nekim baranjskim i slavonskim selima. Većina pripadnika su etnički Mađari , dok su Hrvati, Česi, Slovaci, Njemci, i ostali u manjini. U Hrvatskoj postoje i različite skupine među protestantima , kao što su adventisti, baptisti, pentekostalisti, kristove crkve itd. Od ostalih manjinskih grupa postoje istočne pravoslavne crkve, grkokatolička i starokatolička crkva. Osim kršćana, prisutni su i Jehovini svjedoci, mormoni, Židovi, muslimani itd., te ima nereligiozne i ateističke populacije. INFO GLASilo REFORMAtus 2009.© #14580 |
