Turn around°°
Opsjednuta količinom kalorija, količinom svega što unosim u sebe. Ništa ne jedem gotovo ništa. U posljednje vrijeme osjećam vrtoglavice. Da i to jake. Više puta na dan povraćam, svu hranu ili većinu. Iako jedem i manje nego što trebam. Iskreno inspirirana sam sa mršavošću. Mršavo, mršavo, mršavo. Jednostavno samo mi nemojte govoriti da to nije zdravo i tralalala. Znam ja to dobro, ali kad sam prvi puta eksperimentirala nakon toga ne mogu prestat. Navukla sam se na to, kao na nekakvu drogu. A inače masa mi odgovara uz visinu, dakle nemam prekomjernu težinu. Smetaju mi pojedina područja na mome tijelu. I da… tjelesna aktivnost je prisutna zato jer treniram određeni sport, i nije mi teško na dan vježbati barem sat vremena. Ma poanta svega toga je u tome da to mene polako izjeda. Tj. grozan osjećaj pola sata nakon što sam se odvojila od školjke. Grozan osjećaj općenito.
Inače sve to ima veze sa mojim psihičkim stanjem. Jadna sam, sama bez prave ljubavi. Doista žalim za tim. Da znam izbirljiva sam, i neću samo briju. Želim nešto više. Svaki put krivi korak, valjda će biti bolje.
Možda će se kroz sve moje postove osjećati pesimizam, ali daleko sam ja od toga. Optimistično sam ja dijete. Možda zato jer svi moji postovi nastaju baš kad sam loše volje. A kad sam dobre onda nemam ni volje za pisat post zato jer mi ovaj blog služi kao saveznik u samoći i ljutnji. A da priznam nekom da povraćam i sve to, čini mi se da bi sutradan cijeli grad znao, a to doista ne želim. Ne želim ni sažaljenje. Ma ništa ne želim od nikog. Oduvijek mi je odgovarala ta neka samostalnost, jednostavnost i samozatajnost. Ono što treba da ljudi znaju- to i znaju, ali ono ostalo tiče se samo mene. S vremenom, da kad puknem, vjerojatno ću se nekom otvoriti. A do tad neka mi je sa srećom.
* Možda mislite da sam jadna, tužna, usamljena iskompleksirana, ali okrenite se oko sebe. O čem ja pričam- o stvarnosti, sigurna sam da na ima još. OKRENITE SE OKO SEBE!
- nešto što me najviše potreslo ja scena iz Tree Hilla kad onaj dečko sam sebe ubija u školi to je nešto tako užasno. Sjetim se i sebe da sa ponekim osobama u razredu- da razredu, duže vremena nisam pričala onako pošteno. A što čovjeku znači dobar dan, čao, pozdrav ili nešto slično. Ponekad se posramim svojih postupaka. Da djeca u Africi gladna, a ja odbijam hranu. Ima puno ljudi nepismenih, a ja se ne mogu potruditi samo malo više u školi. Toliko ljudi nema ni upola što ja imam, a ja se žalim i za to. Neko želi novu odjeću, a ja u ormaru imam majice koje jako dugo nisam nosila. Da volim shopping, trošim sve što nađem. Kupujem bez veze.
Lijep pozdrav…
