The devil inside

Čovjek tijekom godina lutanja prašnjavim stazama života putem pokupi zaista svašta. Mudrost, iskustvo, suvenire, sifilis.

Uz obavezna usputna zastajkivanja i popikavanja i u mojoj se olinjaloj torbi nakupilo svačega, uglavnom raznolikog sretnog smeća. Sifilis nisam uspjela skupiti.

Među gomilom krame uspjela sam ovih dana pronaći i iščupati davno spremljenu mudrost – odijelo ne čini čovjeka. Uvijek je ona tu pri ruci ako zatreba, a baš sam je neki dan poželjela izvući iz torbe i mlatarati njome, doprijeti do nekih ljudi čije su me riječi rastužile, razbijesnile, zaboljele. Najradije bih bila vrištala...al nisam.

I ostade ta misao u meni, kako bi mi pravila društvo do kasno u noć dok bih ležala u krevetu i bezuspješno tražila ovce da ih prebrojim prije sna.

I uslijed onoga što bih ja nazvala dubokim promišljanjima, a svi ostali vjerojatno pospanim bulažnjenjima, došla sam do zaključka da možda i nije u potpunosti točna konstatacija da odijelo ne čini čovjeka.

O tome da je odjeća ta koja čovjeka čini čovjekom, naravno, nema govora (kolko vidim, danas je popularnije nego ikada pesekima navlačiti raznorazne opravice, pa ih i dalje ne svrstavamo među ljude), no razmišljam,odabiremo i nosimo odjeću kojom se želimo predstaviti ljudima, izaći na veliku životnu pozornicu i reći „ovo sam ja“. Ok, ovo zvuči toliko ljigavo i teatralno da mi se sere, ali to je ono što ja mislim (znači li to da me razmišljanje tjera na obavljanje velike nužde?).

Sad čujem one povike iz publike (koja sjedi u mraku, dok ja klepećem na pozornici i oči mi suze pod svjetlima reflektora) „Nemaš pojma!“. Slažem se, uistinu nemam.

Svjesna sam mase argumenata protiv te moje (nadri)teorije, jer svatko je od nas jedinstven,dok većina odjevnih predmeta to nije; odjeća koju nosimo nije nužno ono što mi volimo, te kao takva i ne može predstavljati nas u pravom svjetlu, ali je moja poanta u tome što je to NAŠ izbor, tj, MOJ izbor hoću li biti svoja pod svaku cijenu ili ću pratiti nepisana pravila kako bih se uklopila u neke zadane okvire? MOJE odijelo je MOJ izbor, a MOJ je izbor dio onoga što jesam, dio MENE. (neka MOJA uvrnuta logika) Dakle, odijelo ne čini čovjeka, već samo jedan njegov malecki komadić.

U svakom slučaju...

Svi smo čuli da odijelo NE čini čovjeka i vjerojatno će se većina bez pogovora i složiti s time, no istovremeno prihvaćamo određena nepisana pravila. Pa ne hodamo okolo u pidžamama, iako nam to nitko ne bi trebao zamjerati, ako se stvarno uzorno držimo te spike o odijelu.

Ne želim biti licemjer. Priznajem da znam trpati ljude u ladice po raznim kriterijima, pa i po odjeći. Tako u načelu ne volim odijela i većina ljudi koji ih nose izgledat će mi ko sitni mafijaši. (ok, na ovaj dio bih i sama sebe popljuvala, al jbg, iskrena sam)

I opet, bilo bi licemjerno od mene zamjerati nekome što sudi ljude prema tome što nose, kad bih im zapravo zamjerala samo to što ih ne sude na isti način kao i ja.

Sram me bilo, ovakvu plitku!