The devil inside

Baš sam se poveselila kak bum barem jedne godine uspjela sredit papirologiju na faksu na vrijeme, ali sam ubrzo shvatila da se neke stvari ne mijenjaju.
Ponovno natezanje s profesorima, ovaj put i relativno kratko, samo 3 tjedna po završetku upisa; u referadi uobičajeno puni informacija i naklonjeni studentima – ergo, pisanje molbi za svaku pizdariju uz, naravno, plaćanje svake. Gospođa do vrata iz godine u godinu sve nadrkanija, a ja ponosna što sam se uspjela suzdržati od fizičkog napada na istu. I naravno, uobičajene greškice – jedan dan ti kažu da nisi skupio dovoljno bodova i da moraš platiti 5500 kn (koje, onako usput, ti nemaš) školarine, da bi ti drugi dan rekli da ipak imaš dovoljno bodova, i da se njima potkrala greškica. Upsić!
Al, uglavnom, upisala se ja, i napokon sam si mogla srediti pokaz. U podružnici ZET-a na Kvatriću, stadoh ja u red, a par minuta nakon mene se ukazao i službenik, vratio se s čik pauze, dok je drugi unutra prodavao zjake. Nakon što je sredio valjda troje ljudi, čovjek je nas ostale (a ja sam taman bila na redu) izgurao van iz poslovnice, i derao se da im je sad primopredaja i da čekamo vani. Da bi se nakon 10 minuta pojavio frajer koji radi u drugoj smjeni, da bi oni razmijenili poneki vic, i da bi lik napokon sjeo za kompjuter. Otkad je lik došao u smjenu do nastavka rada je proteklo 15 minuta, dok je red postajao sve veći, i ljudi sve nervozniji, što zbog ponašanja službenika, što zbog milozvučne melodije koja je dopirala s početka pothodnika...Pa ti ostani normalan...
Usput, nisam baš sigurna u kompetenciju ZET-ovih službenika u toj poslovnici. A možda ja pretjerujem očekujući pismenost?