The devil inside

Čovjek bi pomislio da su šokovi gotovi. On otišao u Tursku, ja sad samo moram čekati do Božića da ga vidim, uz usputno viđanje preko kamere.
A onda krene...
Prvo dođe tamo, mora se snaći za jednu noć za smještaj, a onda dobiva smještaj u domu. Ja sam prek frendice iz Berlina koja je naručila onu gomilu narukvica sredila njemu smještaj. Mislili smo, kod čovjeka u kući, al njemu je lik platio hotel da ima sav mogući komfor. Čudna nacija. Sve bi napravili da gost bude sretan. Još mu lik i večeru platio, nakon kaj ga je pokupio na aerodromu.

A onda je došao petak...

Pa ode u ministarstvo, di se sporazumijevao rukama i nogama, al kažu, sve super, samo nek ode prijavit se u dom. Ode on do doma, tamo opet jebade. Nitko ne priča engleski, našo jednog jedinog azerbeđanca koji mu je pomagao.
I sad, krene. Pa njega nema u registru, taj dom je osiguran samo za dvomjesečne tečajeve turskog, to mu piše u prihvatnom pismu. A onda se ispostavi da to stvarno piše. Sićušnim slovima, na turskom, kojeg on, da vas podsjetim, još uvijek ne zna jer ga tek treba počet učit.
I opet do ministarstva. I sad spika, oni će njemu izaći u susret, sredit će mu neki dom, al mora se sam snaći do ponedjeljka. (naknadno je saznao da su mu to oni trebali osigurati, al eh, nemreš pošten posao s turčinom srediti)

I dođe ponedjeljak. A-a, dragi moji, nije još gotovo!
Nalazi se s jednom srpkinjom koja je također dobila stipendiju za postdiplomski u Turskoj. Njoj su sređivali sve oko smještaja 2 tjedna.
Al zanemarimo to. U ministarstvu saznaje da on turski uopće ne uči u Istanbulu, već da je na popisu za učenje turskog u Izmiru, cca 350 km dalje.
Mrak. Naravno, čovjek se pokušava izboriti da ostane u Istanbulu, em je bliže, em ja tu imam sređen smještaj...osim toga, tko je i pomišljao na Izmir?
Uz gomilu natezanja i jada, imao je samo jedan izbor, a taj je otići u Izmir.
Jebiga.
Btw, avionska karta do Izmira je duplo skuplja nego do Istanbula.

Ali, stvari nekako ipak dođu na svoje. Frendica ima frendove iz Izmira :)

Mislim si, zašto se uvijek baš meni događaju takva sranja u životu?
Danas sam po petstopedesettisućiti put rekla da ne mogu više, da je dosta, da je gotovo. A onda sam opet ustala, jača.

Možda je to samo moj mehanizam samoobrane, ali uvjeravam se da je sve ovo zapravo dobro za nas. Jer mnogi ne dobiju priliku vidjeti što njihova ljubav može izdržati. Da mogu birati, ne bih ni ja odabrala ovo, ali s druge strane, izdržali smo već toliko stvari pred kojima bi mnogi pokleknuli, a ovo mi izgleda kao posljednja, najveća kušnja za nas. I znam da možemo to izdržati!

I da, stvarno osjećam toplinu zagrljaja ruku koje su negdje daleko, na drugom kontinentu...

Dakle, odsad me više neće veseliti kad vidim ovo, pisat će malo drukčije. Samo će zastavica i osoba s druge strane internetske veze biti ista.



Volim te, mišu moj...

P.S. Putopis je trebao biti objavljen danas, al mislim da ćete se strpit još neko vrijeme...maše vam vaša Lipsy!