The devil inside

Evo da se malo i moj glas čuje. Zapravo, da se slovca koja ja tipkam daju pročitat u obliku novog posta. Mislila sam da je najgore prošlo s krajem ispitnih rokova, al sam se malo zeznula. Naime, tempo je postao ubitačan. Uglavnom sam na faksu od jutra do sutra, samo imam slobodni četvrtak. Al bi radije predavanja i onda, a ne da imam 4 dana u tjednu do minimalno 6 navečer... Strava i užas. I onda se čudim kaj sam stalno bolesna-kronični umor definitivno ne pomaže u tome da napokon potpuno ozdravim. Uf, oh, jao, lele, ajmeeeeeeeee!
No da, al nije zapravo tak jako loše, moram priznat da sam jedva čekala da mi počnu predavanja, da se bacim na nove zadatke...
Privatno i dalje isto, ergo, cvjetaju ružičice. Zapravo jaglaci, najdraže mi proljetnice:


U Požegi, 09. ožujka godine Gospodnje 2008.

Danas ću malo raspaliti po miloj sedmoj sili. Za neupućene, to bi značilo da ću malo, malkice, pljuckati po novinarima. Sjećate se onog spomena akcije food, not bombs od prije par postova? E pa, nisam spomenula da je istoj akciji prisustvovao i jedan pripadnik sedme sile, koji je trebao napisati članak i snimiti kratki spot o akciji- što je trebalo biti objavljeno na sutra.hr. Zapravo, i je objavljeno. Ali malkice iskrivljeno... Na licu mjesta čovjek je odavao dojam vrlo zainteresiranog za akciju, a članovi samog kolektiva (hrana, a ne oružje) čak su se i ponadali da će regrutirati još jednu ovčicu u svoje stado. Eh, kako je lijepo živjeti u oblacima...
Gospodin novinar nakon par je tjedana napokon objavio priču, s tim da ona ima jako malo veze s onim što se događalo na licu mjesta. Zapravo, sve napisano je i bilo izrečeno, ali ne nužno u danom kontekstu. Osim toga, zanimljiva je činjenica da je razgovor koji je trajao praktički tijekom cijele akcije (više od 4 sata) sveden na 4 pitanja s pripadajućim odgovorima... Osim toga, na kraju članka novinar posredno, preko pitanja čitateljima iznosi svoje mišljenje o cijeloj priči. A to bi bilo da su aktivisti samo hrpetina zatucanih entuzijasta koji to čine zbog "šminke", a i da je sama akcija upitna smisla.
Sama sam iskomentirala da aktivizam zbog aktivizma prezirem , tj osobe koje ne biraju protiv čega će se boriti, već je samo bitno da se bore protiv nečeg. I dalje stojim pri tome, ali isto tako nisam rekla da su svi takvi-osim toga, komentirati mogu onog kojeg znam, a što se pobuda ostalih tiče, ne bih se htjela miješati u to. Nagađam da u samoj akciji postoji i netko tko stvarno vjeruje u cilj za koji se bori. Zanima me samo kako si glavni akter ove priče, gospon novinar, dopušta takve komentare o ljudima koje ne poznaje, o akciji koju je ionak odradio prek kurca... Možda čisto radi čitanosti? Ne znam...

Nedavno je izbio čitav skandal o ljubavnoj, tj, preljubničkoj vezi dvoje poznatih ličnosti i to zbog napada na novinara/fotografa. Zanemarimo onaj dio priče o napadu, i razmislimo malo o uzroku istog. Odakle nekome pravo na ugrožavanje tuđe privatnosti? Možda je bio preljub u pitanju, možda je samo novinarska patka, iskreno, i ne zanima me, samo me smeta to što se sedmoj sili daje za pravo lišavanje privatnosti ljudi, koliko god oni bili poznati.

I još jedna novinarska anegdota, čija glavna akterica upravo piše ove retke. Prije nekoliko tjedana sjedila sam s prijateljicom na trgu , u jednoj od kućica s kobasicama etc (prije nego su ih makli- očito), i to oko 2 popodne. Prilazi nam simpatičan plavooki mladić s vrećicom naranči (nebitno za priču, ali kad je imal naranče), predstavlja kao novinar Jutarnjeg lista i moli nas ako možemo odgovoriti na 3 kratka aktualna pitanja. Kak odbiti? Rekle smo- nema frke. Čak smo mu dopustile i fotkanje (moje malenkosti). Dogovor je bio da ćemo zajedno odgovarati na postavljena pitanja. Jedno od njih bilo je treba li se Trg maršala Tita preimenovati u Kazališni trg ili ne. Složile smo se oko toga da ne, iako uz drugačije argumente. Ona je izjavila da je Maršal bio pozitivna povijesna ličnost, svojevrsni junak, a ja sam rekla da ga ne smatram baš pozitivcem (a tko danas uopće jest pozitivac?), ali da je važan dio hrvatske povijesti i da kao takav zaslužuje da se trg zove njegovim imenom. Sljedeći sam dan imala što vidjeti u novinama- od svega što smo izjavile, ne znam kako je on došao do sljedećeg odgovora- "ne treba preimenovati trg, jer je Tito za mene heroj". Prvo sam popizdila jer je totalno izvrnuo ono što smo rekle, al rekoh, zašto brinuti oko toga? Na kraju sam se zajebavala na svoj račun- mala jugonostalgičarka

Pusu vam šalje mala fizičarka!