The devil inside

Jučer sam bila na kavi s Tomom... Bilo ga je divno opet vidjeti... Opet pričati s njim...



Ima dosta problema sa svima u zadnje vrijeme. Našao se pred optužbom od ljudi koje poznaje već godinama, tj bar je mislio da ih poznaje, da se drogira, opija i slično... A i slijepac bi vidio da te optužbe ne stoje...
To me užasno ljuti, još više rastužuje, jer njega to boli... A to je jedna od stvari koje ne mogu podnijeti...

Inače, još jedna novost od njega... Trebao je iduće godine doći živjeti u Zagreb. Sada je Zagreb tek treći izbor. Nakon Stuttgarta i Salzburga. A ako on nešto zacrta, to će i postići. I htjela bi da ostvari sve što poželi, ali me užasno strah da ako ode, da se više neće vratiti. A poznajem ga dosta dobro, i znam koliko je nemirnog duha, i vjerujem da bi želja za nekom avanturom, nečim novim, prevagnula nad željom za domom, za Hrvatskom...



Ostao je u Zagrebu vrlo kratko, samo par sati, s tim da smo skupa proveli samo sat i pol. Dopratila sam ga kasnije do kazališta, i čekala...ni jedno ni drugo nismo izdržali, poslao me kući prije nego je morao ići, a ja ionako ne znam kako bih podnijela gledajući kako odlazi. Rastanci su mi oduvijek teško padali, ali ovaj je bio jedan od najtežih u mom životu.
Nije fora u tome da pokušavam sjediti na dvije stolice, jer mi je i jedna sasvim dovoljna, a gZ je i više nego dobar izbor.
Fora je u tome da bez obzira na sve, Tomislav meni i dalje znači jako puno, možda i previše...
A sama pomisao da ode odavde...i mogućnost da ga više nikad ne vidim...jednostavno me ubija. Dobro, neću pretjerivati, vjerojatno bi ga viđala ponekad, ali jako se bojim one -daleko od očiju, daleko od srca....Ne zbog toga što bih ja zaboravila na njega...ne želim da on zaboravi mene nakon nekog vremena...

Jučerašnja večer i noć nakon nje vjerojatno spada u najgore trenutke mog života. Gušila sam se u suzama...
Srce mi puca...ne želim da ode...



Tužni pozdrav...