02.03.2007., petak
You in your shell are you waiting for someone to rescue you from yourself? Don't be disappointed when no one comes...
 Slabašan plamen svijeće neuspješno je pokušavao osvijetliti napol mračnu sobu. Grad je neutješno plakao, suze njegove snažno su lupale o staklo prozora. Gotovo hipnotizirano buljila je u te kapi koje su se slijevale niz krhko staklo. Čudesna noć, kad god grad tako neutješno i neprekidno plače, u zraku se osjeti miris čarolije, magija se prolomi zrakom poput munje. Za takve noći ne valja biti sam, a ona je bila. Privukla je stolicu do prozora i odvojila se od ostalih. U prostoriji je sjedio još i jedan mladić, duboko zadubljen u svoje novine, cijelo vrijeme čitao jedan te isti članak. Djevojka pored njega gorljivo je rješavala križaljku, kao da je od životne važnosti riješiti ju do kraja. Mladi par u kutu nije mario za ostatak svijeta, sjedili su nepomično jedan do drugog, a ruke im se nisu smjele dotaknuti. Ako su se i voljeli, nisu to smjeli pokazati. Postarija gospođa je sjedila malo udaljenije, ruke je držala na pomno ispeglanoj suknji, bez ijednog nabora, a kosa joj je bila preuredno svezana u sijedu punđu. Svatko je imao svoj mali svijet, a Njen svijet je bila kiša koja je lupala u staklo. Vjetar silovito zapuhne, a slabašan plamičak svijeće nesigurno zatreperi. Svi pogledaju u svijeću, shvate da se ništa nije promijenilo i nastave dalje živjeti svoj mali svijet. Tap, tap, tap, u pravilnom ritmu lupale su kaplje. Mračna tišina, kao da su se natjecali tko će više svojih osjećaja uspjeti sakriti, možda i ubiti. Svi tako staloženi, spokojni, a Ona gori u sebi. Kipti, ludi, vrišti, a sve iznutra. Suzdržava se, zabija nokte u nogu, sprječava se da pokaže i najmanji osjećaj, u glavi joj samo poput sata tempirane bombe odzvanja tap, tap, tap, zvuci gradskih suza postaju zaglušujući. I dogodi se krah. Bum, tras, slom, kraj. Prikloni se gradu i suza kapne niz Njen obraz. Bum, tras, slom, početak. Svi stanu sa svojim poslom, paralizirani i samo prazno gledaju u nju. Ne mogu vjerovati svojim očima. Mladiću padnu novine na pod, djevojka krivo riješi treći stupac vodoravno, mladi par zadrhti, a gospođa i dalje sjedi mirno, gotovo beživotno. Osjeti da ju mrze, a u isti tren i obožavaju. Poremetila im je sve što su stvarali, ona, mali nebitni kukac naspram njihovog univerzuma, uspjela je. Počnu šaputati s nevjericom. Nitko ne može vjerovati da je bila sposobna za to. Ona ustane mirno sa stolice, približi im se, uplakanim očima ih pogleda i počne vrištati. Glas se prolomi, zidovi se zatresu, svijeća se opet počne gasiti, a ona i dalje vrišti. Blijedo ju gledaju, ne znaju što da sad rade. Kakva je to nemoguća situacija? Iako su joj oči bile zamućene od suza, vidi njihovu zbunjenost. Upije hladan zrak u sebe i progovori: „Da, ovo sam ja. Gledajte me! Svaku poru na mom licu koja je prljava, svaku vlas koja nije na svom mjestu, svaki nokat koji nije pravilno porezan, gledajte! Da, ovo sam ja! Ja plačem, ja se smijem, ja vrištim, ja šutim, ja mrzim, ja volim, ali ja OSJEĆAM, k vragu! Osjećate i vi, ja to znam, ja to osjećam!“ Svi se stresoše od njenog bolnog glasa. Nije se dala smetnuti. „Vi i dalje glumite da ne osjećate ništa prema meni, ali ne možete me prevariti. Ja sam u vašem prokletom paklu živjela, znam kako se osjećaji skrivaju. Mrzite me, volite me, znam da nešto osjećate prema meni, pokažite mi to!“, reče i priđe mladiću s novinama, uzme ih i podere pred njim. „Pokaži mi što osjećaš prema meni!“, vrisne, a mladiću počne drhtati usna od bijesa. Ode do djevojke s križaljkom, uzme olovku i pošara sve i ponovi: „Pokaži mi što osjećaš prema meni!“. Djevojci se oči ispune suzama, gotovo da poteku. Priđe mladom paru i spoji njihove ruke, a u očima im se osjeti ljubav, njihova usne gotovo pa pređu u smiješak. „Pokažite mi svoje osjećaje!“. I tad ode do gospođe koja je sve to mirno, hladno promatrala. Priđe joj i raščupa kosu. Gospođa ne reagira. Ona se iznenadi i od bijesa počne plakati i vrištati: „Pokaži osjećaje!“ Zatim skoči na gospođu i zgužva joj suknju. No, gospođa i dalje bezosjećajno sjedi. Vrišti na gospođu, udara ju, ali ova i dalje ostaje hladna. „Što si ti?? Moraš me mrziti, bilo što osjećati!“. Gospođa se ustane, a svi ostanu iznenađeni. Ode do mladića s novinama, uzme ljepilo, zalijepi novine, a njegove usne prestanu drhtati od bijesa. „Ne, ne radi to…“, prošapće Ona. Gospođa ode do djevojke s križaljkom, pobriše pošarane dijelove, a djevojci se suze osuše. „Prekini! Pusti ih!“, vrišti Ona. No Gospođa ode do mladog para, razdvoji ih, a ljubav opet nestane. „Ne…“, kroz plač govori Ona i pada na koljena. Gospođa popravi svoju frizuru i izravna krivulje na suknji. Zatim ode prema Njoj. Silovito ju uhvati za ruku, dovede do stolice, zaliže neurednu joj kosu, izravna majicu i posjedne ju uspravno. Učini ju svojim klonom. Taman je sjela na svoju stolicu, kad osjeti da još nešto nije kako treba biti. Vrati se do nje i pobriše joj mokre obraze. Njen zadnji vidljiv dokaz da osjeća.  Kiša je prestala. Mrtva tišina se vratila. Plamen svijeće opet gori jednakom snagom. Svi su jednaki kao i prije. Ništa se nije dogodilo, svi su sve zaboravili. To se nije dogodilo, to je kiša napravila iluziju. Sve je to bio samo san i ništa više. Sjedila je uspravno na svojoj stolici i uvjeravala se da se ništa nije dogodilo i sve je bilo u redu, kao prije. Samo nikako nije mogla objasniti slani okus svojih usana…  |
