23.10.2006., ponedjeljak
Iskrena je bol onog koji krišom plače... Marcial
 Kasno u noći, kad sve spava čvrstim snom, a jedini zvuk je poneki šum automobila i šuštanje lišća, posjećivao ju je u njenom snu. Ušao bi kroz njen zatvoren prozor i lebdio nad njom. Promatrao ju je kako spava čvrstim snom i govorio sve što osjeća prema njoj. Nikako nije mogao pokazati koliko ju voli, jer ni sam nije shvaćao koliko je njegova ljubav velika, a ni ona mu nije htjela vjerovati. Nikad nisu pričali u tome naglas, ali su oduvijek to osjećali. Nije joj se više mogao ni približiti jer je bio siguran da ona prema njemu ne osjeća ništa i da od nje može dobiti samo hladnoću. Ako je ikad i osjećala, ubila je to u sebi, u to je bio siguran. A nije mogao biti udaljen od nje, morao ju je vidjeti makar na tren, čuti makar na čas. I zajedno s vjetrićem ulazio je u njenu sobu svake večeri i lebdio poput anđela čuvara iznad nje. Gledao je kako joj se oči pomiču, kako sanja, kako svako toliko se nasmiješi. Sve ga je to toliko opčinjavalo, ispunjavalo. Razasuta kosa po jastuku i ruke pored glave, koje kao da ju štite od nečega su ga gotovo hipnotizirale i osjećao je da, kad bi ju više volio, da bi se raspao. Trznula se, a pramen kose joj padne preko lica. Nije mogao odolijeti a da ju ne takne makar na trenutak i drhtajućim rukama pomakne njen pramen. Osjeti njenu toplinu na svojoj hladnoj ruci i priboja se da bi njegova hladnoća i surovost mogla ozlijediti nešto tako krhko i nježno poput nje. Bojao se više taknuti ju da ju ne bi povrijedio, možda i probudio. Ona ne smije znati što on osjeća prema njoj, nikad to ne bi prihvatila, odbila bi ga i potjerala iz svog života, a on to ne bi podnio. Rađe će u tako tamnim noćima, kad i zvijezde spavaju, provoditi par trenutaka s njom nego da ju nikad ne vidi. Slušao ju je kako duboko diše i opet se počne bojati za nju. Što ako za nju ne bude dovoljno zraka, ako ga on sav uzme nenamjerno? Rađe on neće disati nego oduzeti nešto od nje i time ugrožiti život do kojeg mu je previše stalo. Još jednom se trzne i njen pokret rukom ju otkrije, a vjetar zapuše. Stisnula se u sebe, a koža joj se naježi. On uzme toplu deku i ispunjen ljubavlju pokrije ju, a vjetar još jače zapuhne. Prozor se naglo otvori i zabuči. Njene se oči naglo otvore i iznenada sjedne. Bila je sigurna da je nečija ruka bila na njenom obrazu, ali ne, to je samo vjetar… Rano ujutro, kad prve zrake sunca još nisu dovoljno jake da počnu grijati, a prvi zvukovi ptica počnu odjekivati, odlazila je ispraćivati ga iz njegove zemlje snova. Ulazila je kroz mali prozorčić u njegovoj sobi i stojala pored njegovog kreveta. Gledala ga je tužnim pogledom, gotovo sa suzama u očima je promatrala kako spokojno spava. Pitala se svaki put kad je stojala pored njega, može li učiniti išta da ju zavoli. Ponekad je imala osjećaj da on možda i osjeća nešto prema njoj, ali to je uvijek bilo prekriveno pregustom maglom, nije mogla jasno vidjeti što on misli. Htjela se prisiliti riskirati, sve reći, probuditi ga i reći mu sve što osjeća. No bila je previše puta ranjena, više nije imala snage vjerovati u puste riječi, čak ni kad su djelovale tako stvarno. A opet, riječi nikad nisu bile ni izgovorene. Samo je postojalo to čuvstvo između njih i ona ga se bojala. Bojala se da je i on poput svih, da je ona za njega samo zanimacija u usamljenim danima, a ne netko do koga je njemu zbilja stalo. I zato nikad ništa nije rekla. Zatvorila se u sebe i tiho jecala. Svaki put kad bi pričali, ona je njega voljela, a on je pričao tako iskreno i znala je kako je ona za njega samo utjeha kad nikog drugog nema. Pitao bi ju kako je i ona je odgovarala da je dobro, a zatim bi okrenula glavu da ne vidi suzu koja je klizila niz obraz, ostavljajući slan okus. Nije se mogla odvojiti od njega, a bilo joj je teško biti kraj njega znajući da njemu nije stalo. Zato ga je posjećivala dok je bio u svojoj zemlji snova i dok nije mogao vidjeti njene suze za njim. Nije ga htjela tako zavoljeti, htjela se držati na distanci, ali što se više trudila, to je on bio njoj bliži. Poželi ga taknuti makar sad, sad kad joj ništa na svijetu to ne može braniti, kad nema nikakvih svjedoka, kad ju nitko neće optužiti za nešto krivo. Priloži svoje prste svojim vrelim, suzama natopljenim usnama i zatim ih stavi na njegov hladni obraz. Podraga ga po kosi koja je stršala i prošapta – zašto? Ptičica doleti na prozor i zafijuče i njegove se oči polagano otvore, a u ušima mu je odzvanjao ženski glas. Bio je to samo pjev ptice… Popodne, kad je sve na nogama, a buka posvuda, viđali su se u gradu. Hodala je sama po ulici kad ga je ugledala s djevojkom. Srce joj zatreperi, ali osmijeh nije pao. Uljudno su se pozdravili, ali svatko je nastavio na svoju stranu. Okrenula se za njim i vidjela njih zagrljene i sa suzom u oku nastavila hodati, a usne su oblikovale pitanje – zašto? Zašto nije mogla posjedovati mali djelić njegova srca, najmanji sobičak, ništa više nije tražila. I bila je u pravu, nije mogla posjedovati najmanji sobičak njegova srca. Ona je posjedovala njega cijelog. Okrenuo se za njom i vidio kako bezosjećajno korača, a u ruci je još osjećao njenu nježnost i poželi da ju još jednom takne. Ali nije, nastavio je hodati s djevojkom koju je morao zavoljeti, da zaštiti sam sebe od ljubavi koju je osjećao prema njoj. Jer za njega nema mjesta u njenom srcu. I bio je u pravu, u njenom srcu nije bilo mjesta za njega. On je bio njeno srce.  |
