07.10.2006., subota
najgore što ti se može dogoditi jest da ti se želje ispune...
Ispunjena želja Koliko izreka mi doslovno shvaćamo? Koliko ih uopće prakticiramo? Sve ih slušamo i zvuče nam tako inteligentno, a opet ih ne provodimo u djelo. Toliko je puta čula izreku – pazi što želiš, može se ispuniti – a nikad nije razmislila je li istina to što izreka govori. Željela je postati nevidljiva. Osjećala se kao višak, kao nešto nepotrebno što postoji iz jednostavnog razloga da postoji. Nije vidjela svrhe u svojem biću, ma koliko god svrhu tražila. Činilo joj se da priča drugim jezikom, da se svi sporazumijevaju savršeno, a ona ne razumije ničije riječi niti drugi razumiju nju. Zbog svih postojećih i nepostojećih razloga poželjela je postati nevidljiva. Tražila je u sebi razlog da se odupre takvim mislima, a svakim danom je postojalo sve više razloga da se osjeća nepoželjno od svih strana. Da je ikome rekla svoju najdublju želju, svi bi ju smatrali izopćenikom i ne bi žalili za njom i to ju je izjedalo. Nadala se da, kad bi se njena želja ispunila, da bi vidjela da ljudi nisu ravnodušni zbog njezina nestanka. Mogla je samo maštati o tome što bi se dogodilo. Probudila se tog jutra u potpuno spremljenom krevetu. Kiša je pljuštila i osjećala je hladnoću. Iz kuhinje je dopirao miris tek skuhane kave i kroasana. Ušla je u kuhinju i vidjela svoje voljene kako sjede. Otvorila je usta, a glasnice su zakazale. Htjela je nešto reći, a bila je nijema. Svi su se pravili da je ne vide. Nije mogla vjerovati svojim osjetilima. Bila je nevidljiva. Nikad dosad nije vidjela svoju obitelj tako složnu. Oduvijek ih je gledala u svađama, u prepirkama, a sad su bili tako jedinstveni, kao obitelj iz reklame. Htjela je da ju vide, a nitko ju nije doživljavao. Potpuno druga dimenzija, tamo se nalazila. Na trenutke joj se učinilo da je čula glasove, ali bili su prebučni, prenerazumljivi, no ubrzo je shvatila sve što glasovi govore. Bilo je to kao da im čuje misli, a misli su bile o njoj. Pomislila je kako će to biti dobro, kako se sve ovo događa samo da joj se dokaže da ima mnogo ljudi kojima je stalo do nje i kako nije tako beznačajna kako je oduvijek mislila. No njene želje su se još jednom pokazale krivima. Jasno su se oblikovali osjećaji olakšanja, sreće, skinutog tereta i znala je da je njena nevidiljivost, njen nestanak uzrok tome. Šokirana, zbunjena i u nevjerici izašla je iz kuće. Htjela je naći ljude do kojih joj je stalo najviše na svijetu. Htjela je naći svoje prijatelje. I znala je gdje ih tražiti, na njihovom mjestu. Gledali su u nju u smiješili se i pomislila je kako je sve to bio samo san, samo realističan san. Pitali su ju kako je i u trenutku kad je htjela odgovoriti, odgovorila je osoba iza nje. Njen tih glasić prolomio se zrakom i nestao u vjetru, kao da ga nikad nije ni bilo. Gledala je kako njeni prijatelji odlaze, a ona ih je pratila u stopu. Nisu ju spominjali, ali je primjetila kako se svi lijepo slažu. Nije bilo trzavica, svađa, svi su se smiješili, pomno slušali djevojku koja je naknadno došla. I opet je čula glasove u glavi. Osjećala je njihove osjećaje i vidjela kako su osjećali da im ne fali, dapače, to je najbolje što im se u posljednje vrijeme moglo dogoditi. Više ih nije pratila. Nije imala snage. Preplavili su ju osjećaji tuge, razočaranja i samoće. Želja joj se ispunila, a najgore misli ostvarile. Htjela je da joj se želja ispuni samo da si dokaže da je ljudima stalo do nje, a otkrila je da je cijelo vrijeme bila u pravu. Bila je teret, nepoželjni višak, a nitko nije imao hrabrosti ni srca reći joj to. Rađe su se pravili da im je dobra, da su njeni osjećaji krivi, samo da u svojim glavama budu pozitivci. Potpuno izgubljena s ispunjenim željama. Nije gledala posljedice svojih snova, žarko se nadala svom nestanku, a sad bi dala sve da se vrati u svoje neznanje i nadu da je u krivu kad misli da je nepoželjna. Svi koje je voljela više od sebe, nju nisu voljeli. Svi za koje je živjela, bili su u njenoj blizini samo jer su morali, jer nisu htjeli ispasti loše osobe. Čak i vlastita obitelj je osjetila lakoću sad, kad je nije bilo. Stojala je mirno, a svježi miris bio je u zraku. Miris promjene. U tom trenutku trebala je odlučiti što učiniti. Vratiti se u stari život, sad sa spoznajom da je svaki njen postupak gledan s nevjericom i tlakom i sa saznanjem da su svi ljudi koji ju okružuju tu samo da sebe ne smatraju lošim ljudima. A mogla je i nastaviti put. Izgubiti zadnji dio koji je ostao od nje. Taj nevidljivi dio koji se još držao na Zemlji i mogao se vratiti u svoje tijelo ili nastaviti put u nepoznato. Osvrnula se zadnji put, pogledala preko ramena i vidjela sve ljude koje je toliko obožavala. Suza je krenula niz njen obraz i počela se mrziti. Zašto nije mogla biti bolja, zašto nije mogla ispuniti očekivanja, zašto nije mogla biti ono što oni žele da bude? Zašto ju ne vole? Obrisala je suzu i nastavila hodati.  veoma je moguće da je ovo zadnji post. jednostavno ne vidim više previše smisla. hvala svima na lijepim komentarima i na manje lijepim komentarima. neću obrisati blog da vas mogu i dalje komentirati, a tko zna, možda mi se vrati volja i entuzijazam pisanja kojeg sad baš i nemam. kad vratim sama sebi smisao vratit ću se. dotad, veliki pozdrav svima |
