utorak, 23.12.2008.

za torresicu dariju hehhe

Puno ime: Fernando José Torres Sanz
Datum rođenja: 20. ožujak 1984.

Fernando Torres je rođen 20. ožujka 1984. godine u Madridu, kao treće dijete roditelja Flori i Josea, koji su tada imali sina Israela, starog osam, i kćer Mari Paz, staru sedam godina. Mali Fernando bio je puno mirniji od svojih starijih brata i sestre, no imao je jedan zanimljiv hobi - bacanje stvari kroz prozor. Ova sitnica vjerojatno ne bi postala dio njegove biografije da jednog dana nije kroz prozor bacio mali model kamiona - pun novca kojega su njegovi roditelji čuvali, što im je stvorilo probleme u predstojećim mjesecima.

Već sa četiri godine nogometna lopta postala mu je najdraža igračka, a samo godinu dana kasnije pridružio se svojoj prvoj momčadi, pod nazivom Paque 84. Radilo se o nogometnom dječjem festivalu, održanom na sportskim terenima u njegovom susjedstvu Fuenlabradi. Utakmice su predstavljale 15-20 dječaka, koji su bezglavo trčali za loptom, ali vrijedi spomenuti da je to bio njegov prvi kontakt sa svijetom nogometa.

Nakon toga nastavio je igrati nogomet sa starijim bratom i prijateljima na ulicama Madrida, a često spominje kako su mu iz tog razdoblja, vezano uz nogomet, najviše u sjećanju ostali razgovori sa djedom, koji je bio strastveni navijač Atletica, iako ga osim toga nogomet gotovo uopće nije zanimao. Fernando je u početku najčešće igrao kao vratar, ali nakon što je jednom prilikom ostao bez nekoliko prednjih zuba, odlučio je da je ta "karijera" za njega završena i počeo je zabijati golove.

Tri je godine igrao dvoranski nogomet za lokalnu predškolsku momčad i njegov san o tome da jednog dana postane profesionalni nogometaš postajao je svakog dana sve veći. Zahvaljujući tom iskustvu, shvatio je što znači biti dio momčadi i imati suigrače, a obje te stvari su, prema njegovim vlastitim riječima, odigrale značajnu ulogu u njegovom razvoju kao nogometaša i posebno kao osobe.

Sa devet godina po prvi je put posjetio trofejnu dvoranu madridskog Atletica, što mu se također duboko urezalo u sjećanje, a godinu dana nakon toga po prvi put je zaigrao pravi nogomet za jednu momčad, Rayo 13. Nagrada za tri najbolja igrača u sezoni bila je proba u Atleticu, a Fernando je te sezone postigao 55 golova, zahvaljujući čemu je bio izabran među trojicu najboljih. Proba je prošla uspješno i sa 11 godina pridružio se treninzima najmlađe momčadi Atletica. Prvi trener bio mu je Manolo Rangel, za kojega kaže kako je treninge i utakmice činio zabavnima, tako da je to vrijeme kada je najviše uživao igrajući nogomet.

Za njega je treniranje u Atleticu i igranje u dresu tog kluba bilo pravo ostvarenje sna, dok se ostatak obitelji mučio kako bi mu omogućio redovne odlaske na terninge. Njegov otac Jose morao je izlaziti sa posla kako bi ga mogao pratiti u trening centar u Orcaritasu, gdje su putovali vlakom, a zatim se odmah vraćati nazad na radno mjesto, a kada on nije mogao izaći na treninge ga je vodila majka. Majka mu je uvijek govorila kako može odustati od treniranja čim mu dosadi ili se umori, ali mali je Fernando bio neumoran. Na treninge su ga ponekad vodili i stariji vrat ili sestra, koji bi vrijeme dok traje trening provodili na tribinama učeći. Zbog svega ovoga, Fernando često spominje kako bez potpore svoje obitelji nikad ne bi imao priliku postati nogometaš.

U samo nekoliko godina provedenih u Atleticu, Fernando je i kao navijač tog kluba doživio uspone i padove, osvajanje trofeja i ispadanje iz lige. Navijači Atletica su, inače, različiti na neki način od navijača drugih španjolskih klubova. Oni su sretni i zadovoljni činjenicom da mogu gledati utakmice svog omiljenog kluba. Za razliku od navijača Reala ili Barcelone, koji priznaju samo pobjede i raduju se samo u situacijama kada njihova momčad pobjeđuje, navijačima Atletica važniji su njihovi osjećaji od samih rezultata. Oni uživaju u nogometu svakog vikenda, a ako uz to mogu proslaviti i pobjedu - tim bolje. To je način razmišljanja kojega je i Fernando prihvatio, još od prvih razgovora sa svojim djedom.

U kadetskoj konkurenciji, pod vodstvom drugog trenera Pedra Calva, Fernando Torres je osvojio svoj prvi trofej. Osvojili su poznate turnire u organizaciji Nikea, kako u Španjolskoj, tako i na europskom nivou, gdje su pobijedili protivnike poput Reala, Barcelone, Milana, Manchester Uniteda, Juventusa... Iste je godine proglašen najboljim europskim nogometašem u dobi do 14 godina.

Sa 15 godina potpisao je svoj prvi ugovor sa Atleticom. Kasnije je ustvrdio kako je u tom trenutku bio spreman potpisati ugovor po kojem bi u Atleticu ostao do kraja karijere. Te je godine sa kadetskom momčadi po prvi put igrao nacionalno prvenstvo, a u toj je momčadi upoznao i trenera Abrahama Garciu, za kojega tvrdi kako je ostavio najveći trag u njegovoj karijeri.

Kao šesnaestogodišnjak sezonu je započeo u juniorskoj momčadi, a završio kao prvotimac. Ta sezona za njega je bila fantastična, iako se na početku nije činilo da će tako biti. Naime, na samom početku sezone napukla mu je potkoljenična kost, tako da nije igrao sve do prosinca. U veljači je sa reprezentacijom do 16 godina osvojio turnir u Algarveu, a u svibnju iste godine nastupio je na Europskom prvenstvu za reprezentacije do 16 godina, iako je zbog ozljede propustio sve utakmice kvalifikacija. Španjolska je osvojila naslov europskih prvaka, a Fernando Torres bio je najbolji strijelac i igrač turnira.

Iste je sezone zaigrao i za U-18 reprezentaciju, a trener prve momčadi Atletica, Futre, pozvao ga je da se priključi njihovim treninzima. Futre ga je pozvao u utorak, u srijedu je odradio prvi trening sa ostatkom prve momčadi, a već u subotu 27.svibnja 2001. debitirao je u utakmici protiv Leganesa na Vicente Calderon stadionu. Već sljedećeg tjedna, u utakmici protiv Albacetea, postigao je i svoj prvi gol, a samo nekoliko tjedana kasnije doživio je i prvo veliko razočaranje u karijeri, s obzirom da se Atletico nije uspio plasirati u prvu ligu zbog slabije gol razlike od konkurenata.

U studenom iste godine igrao je na Svjetskom prvenstvu za reprezentacije do 17 godina u Trinidadu i Tobagu. Kako za reprezentaciju, tako i za njega, to nije bilo rezultatski uspješno natjecanje, ali mu je zasigurno pomoglo u profesionalnom odrastanju.

Sljedeć u sezonu započeo je u seniorskoj momčadi Atletica, a već nekoliko tjedana prije kraja sezone osigurali su ulazak u društvo najboljih. U lipnju, sada već kao 18-godišnjak nastupio je na Europskom prvenstvu za U-19 reprezentacije u Norveškoj. Španjolska je na turnir otputovala sa velikim očekivanjima, budući da su imali dobru momčad, a potvrdilo se da su ona bila opravdana. Osvojen je naslov europskog prvaka, nakon pobjede u finau protiv Njemačke, uz pobjednički gol Fernanda Torresa. I treći put, u trećoj različitoj dobnoj kategoriji, Torres je postao najbolji strijelac i najbolji igrač završnice.

U prvoj sezoni u prvoligaškom društvu postigao je 13 golova, a odlično je odigrao cijelu sezonu, posebno domaće utakmice protiv Barcelone i Deportiva - dvije utakmice koje su bila značajna prekretnica u karijeri, budući da su navijači nakon tih predstava doista počeli vjerovati u njega i njegove mogućnosti. Te godine ubilježio je i svoj debi u dresu U-21 reprezentacije, što je bio samo korak prema ostvarenju drugog velikog sna - igranju za A reprezentaciju Španjolske.

Sa uspjesima i dobrim igrama neizostavno dolazi i popularnost i slava, sa kojom se Fernando doista odlično nosi. "Za mene je potpisivanje autograma nakon treninga sasvim normalna stvar, neka moralna obveza prema navijačima. To što sam važan navijačima za mene je velika moralna satisfakcija, pitanje ponosa. Ono što ne volim je djelomični gubitak privatnosti, to što ne mogu mirno provesti vrijeme sa prijateljima na javnom mjestu poput običnih ljudi, što, na kraju krajeva, i jesam." izjavio je jednom prilikom.

Druga sezona u prvoligaškom društvu bila je i bolja nego prva. Sa 19 godina debitirao je i u najboljoj španjolskoj reprezentaciji, a sa 20 je nastupio na Europskom prvenstvu. Povrh svega, postigao je 20 prvenstvenih pogodaka.

Međutim, ta je sezona donijela i dva velika razočarenja: Sa Atleticom je gotovo cijelo prvenstvo proveo na pozicijama koja vode u europska natjecanja, da bi to na kraju ispustili, unatoč pobjedi u zadnjem kolu protiv Athletic Bilbaoa u gostima; Drugo veliko razočarenje bili su rezultati reprezentacije na Europskom prvenstvu - poraz protiv Portugala nitko nije očekivao, unatoč tome što su igrali protiv domaćina prvenstva.

U sezoni 2004./05. stvari se za Atletico nisu odvijale na željeni način. Torres je odigrao sve prvenstvene utakmice i postigao 16 golova, ali to ponovno nije bilo dovoljno za nastup u nekom od europskih natjecanja. U polufinalu Kupa Kralja su poraženi od Osasune, što je bilo dodatno razočarenje. Mala utjeha bila je to što je reprezentacija osigurala nastup na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj.

Sezona 2005./06. nije rezultatski bila ništa bolja od prethodne. U 35 prvenstvenih utakmica za Atletico postigao je 13 golova, a momčad se ponovno nije uspjela plasirati u europska natjecanja, dok je reprezentacija na svjetskom prvenstvu izbačena od Francuske u osmini finala. Torres je ipak i na tom turniru pokazao svoju vrijednost, postigavši tri gola.

Španjolski izbornik Luis Aragones rekao je za njega jednom prilikom kako nikada u karijeri nije postigao dva jednaka gola.

Nakon što je nekoliko godina odbijao pozive velikih europskih klubova, nadajući se da će sa svojim Atleticom ipak uspjeti osvojiti neki trofej ili se barem probiti do Lige prvaka, u ljeto 2007. ipak je stigao poziv koji nije mogao odbiti - poziv sa Anfielda.

Fernando je uvijek u razgovorima isticao kako ga fascinira atmosfera koju stvaraju navijači Liverpoola i poziv iz tog kluba bio je prilika koju nije mogao propustiti.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.