back to my childhood...
Kad je bila mala, voljela je izmišljene svijetove. Tolkiena joj je otac čitao prije spavanja kad je imala 6 godina. S bratom je izrađivala drvene mačeve, lukove i strijele. Za starije je to bila tek dječja igra, za nju je to bila cijela jedna mala priča koju je složila u sebi još kao curica...
Jednog su joj dana rekli da su svijetovi koje ona ima u svojoj glavi izmišljeni i da ne postoje. Rekli su joj da odraste.
Ali oni nisu znali...
Odrasla je. Uzela je olovku u ruke i počela pričati priču, priču koju je jednom izmslila, u kojoj su njeni likovi živjeli njene snove, kad već ona nije mogla.
Na jedan trenutak, opet je bila dijete....
Uzela je stari drveni mač iz ormara. Bilo je lijepo držati ga opet....
ostavi trag… (15) | printaj. | x | ^
When you're talking to yourself, and nobody's home...
....You can't fool yourself,
You came to tihs world alone
(G'n'R, Break Down)
Ponekad se uistinu upitam uzimam li ja sve previše k srcu,
uvrijedim li se prebrzo ili uistinu nemam nikog tko mi može reći:
''Plači ako ti se plače, na mom ramenu, curo, svi smo mi ljudi.''
Uistinu bi sve dala za tu osobu, ne tražim da bude suprotnog spola,
može biti prijatelj, prijateljica, nije važno, nije me briga....
Nitko mi se nije javio, nitko za koga sam mislila da im
je stalo,nema veze, navikla sam.
Danas sam skoro proplakala. Obrisala sam suze prije nego su
uspijele pasti na moje obraze kao dokazi poraza, dokaz da me
svijet pobijedio, napokon. Opet sam se prevarala, ali se nisam smijala.
K vragu, osjećala sam se više svoja tako tužna, neumrljanih obraza
nego sve ove nasmijane godine mog života.
Nitko nije primijetio.
Dali bi itko primijetio da nestanem? Isprva sam mislila da nitko
osim mojih roditelja ne bi, ali nisam bila u pravu.
Postoje ljudi koji bi primijetili da ne pišem svoje postove,
i tim sam ljudima iz dna duše zahvalna, oni me još drže ovdje....
Posvećeno:
Sopie Wolf i ostalima koji se usude zaviriti u moj svijet...
ostavi trag… (6) | printaj. | x | ^
memory remains....
Pogledi su nam se sreli, slučajno,
Njegov hladan, moj se topio.
Mogla sam zbog njega prodat svijet,
No bez brige, prošlo me...
Nisam ja ta koja se uvijek zaljubi u krivog, nego je
pravi taj koji nikako da dođe....
Puno je lakše sve roglasit muškim svinjama koje
te ne zaslužuju, iako znaš da nije tako, nego priznati da si
ništa drugo doli rođenog gubitnika....
Ali koga briga, nitko se neće sijećati, a čak ni ja....
ostavi trag… (7) | printaj. | x | ^
have you ever felt away without me, it's joust one step that I need....
Pokušala sam.
Na tren sam mislila da to uistinu mogu. Uzela sam sve u svoje ruke i
počela pisati. Bila je to samo jedna nit u tapiseriji, jedna nevažna nit,
ali sam s vremenom isplela nešto posebno, nešto moje....
Isplela sam svoj život.
Opet sam ležala sama, u kutu svoje sobe, ono malo nota što znam
na gitari mi je pravilo društvo i davalo utjehu. Najednom, osjetila
sam kako sve to izlazi iz mene. Uhvatila sam tu gitaru i raspalila po
njoj svirajući protiv svih pravilaono što nitko ne bi mogao zapisati,
i opet, nakon tako mnogo godina, opet sam se osjetila kao jedna
nit koja plete tapiseriju života, bezvremenu i ogromnu, tapiseriju
postojanja....Bila sam tako mala i nevažna, glupa i neugledna.
Najednom sam se našla ispred tapiserije. Gledala sam milijardu
niti kako pletu nešto tako skladno, ponekad bi se dogodio poneki
čvor, ali on je bio ispravljen, sve je bilo savršeno, ali onaj dio
slike koji je bio ispleten bio je tako nejasan da nisam mogla
razaznati buduću sliku. Jednoj je niti došao kraj. Stajala je neko
vrijeme, imala sam loš osjećaj, shvatila sam da je netko umro.
Na mrtvu nit se nadovezala nova, jednako pleteći.
Prošli su me trnci. Potražila sam sebe i našla se.
Moja je nit još duga, shvatila sam. Bila je zlatna, a presijavala
se u sve boje. Jednostavo lijepa. pogledala sam i pokušala dokučiti
kako bi slika izgledala bez nje, nebi bila jednako lijepa, shvatila sam.
Jedna nit da se sad prekine, sve bi bilo drugačije.
Ogledala sam se. Veliki kameni zid na kojem je ležala tapiserija
nastavljao se u mrak, poput tunela. Dolje, daleko, vidjela sam priliku
oslonjenu na zid. Lice je bilo jasno, iako udaljeno.
Pogledala me i nasmiješila se.
Tapiserija se nastavila plesti.
Ležala sam sama, u kutu svoje sobe, s gitarom o rukama,
ali nisam bila ista, ja sam znala.....
ostavi trag… (6) | printaj. | x | ^
