srijeda, 08.11.2006.
po100% (post-o-posto)
Sad se stvarno dugo nisam javljal, a i koja bi bila svrha tog javljanja? Mislim, po svakom postu prosječno imam 4-5 komentara.. Mislim, meni ne smeta, u neku ruku mi je čak drago da moj blog nije privukao nekakvu svjetsku atenciju, ali bi malo više publiciteta uvijek dobro došlo..
Danas sam saznao da su na Američkim izborima (parlamentarnim nažalost, Đorđe bude svojem dražesnom stanovništvu zagorčaval živote još par godina) pobjedili demokrati a ne republikanci, što me veseli, jer ti ljudi fakat nisu normalni, patriotizam da ti pamet stane!
Pozdravljam svojeg best frienda Tomija kojem ovom prilikom želim svu sreću (na festivalu, za informacije pitajte njega, ja nisam ovlašten) i dobar glas kao i do sada. Ovi praznici su bili zakon, bil sam i u Zagrebu kod gore navedenog Tomija i bilo je apsolutno, šteta što nemamo svaka tri tjedna pauzu od kojih pet-šest dana, pa da se malo ispušemo i ispustimo sav bijes koji smo prikupili prilikom nesnosnih sati sjedenja.
Ne znam, vi mi recite, da li ja u svojim postevima pišem samo o formalnostima? Mislim, možda se to tak čini, ali uvijek pokušavam (bar donekle) pronaći nekakvu temu koja je (bar donekle) vrijedna čitanja. Odlučio sam (na žalost i očajanje svih prisutnih) u ovom postu ne pisati o uobičajenoj mistici broja sedam iz jednostavnog razloga: broj sedam je moje najnovije tajno oružje pomoću kojeg ću upasti u bijelu kuću usred noći i nastaniti se u WC-u, s ciljem da inventiram eksplozivnu napravu koja bi mogla (?) eksplodirati baš kad se onaj idiot (d prezident) sjedne i prdne..
Do sljedećeg javljanja pozdravljam vas sve koje poznajem, i vas u studiju i režiji.
Ah da, come to the Dark side.. We have cookies!
