ŠPUD

2.7.2010.

2.7.2010. naša Nika napunila bi 19.godinu.

Nedavno sam razgovarala s njezinim tatom i on nas je sve zamolio da
svatko od nas (tko želi) napiše nešto lijepo o Niki,nešto po chemo je
se sjechamo. Pa pošto se bliži Nikin rođendan,ovom prilikom vas molim
......da napišete par riječi o Niki koje chemo zabilježiti i napraviti neku
vrstu knjige sjechanja na Niku te ju pokloniti njenoj obitelji.

Unaprijed hvala svima!
P.S.proslijedite dalje...




Teško je izdvojiti samo jedan događaj,trenutak ili nešto po chemu se sjecham Nike jer smo puno vremena provodile zajedno...Mogla bi do sutra nabrajati sve te lijepe trenutke i prisjechati se ponovo i ponovo...
Zato sam na blogu pochela zapisivat sve chega bi se sjetila...sve što smo prošle zajedno...
Mogu samo rechi da je Nika bila prijateljica kakvu si možemo samo poželjeti,najbolja od najboljih...
Bez obzira što sam s Nikom provela najljepše 3 godine u životu i što smo djelile apsolutno sve,još uvijek ju nisam upoznala onako skroz...no želim ju upoznati bolje,kao i vi,vjerujem...zato,prichajte o Niki...sjechajmo je se uvijek s osmjehom na licu,kao što je i ona uvijek bila nasmijana...
Izdvojit chu ovdje jedan od onih događaja koji mi je duboko ostao urezan u pamchenje...
Bio je lijep dan,nastava nam je zaršila i krenule smo zajedno pješice prma Trgu,kao i svaki dan. Na Trgu bi se pozdravile i svaka bi otišla svojim putem prema doma...Hodale smo tako Ilcom i prichale,zezale se i najednom samo shvatile da se držimo za ruke. Prokomentirala sam da kai si ljudi misle,mi tak hodamo Ilicom i držimo se za ruke. Pitala sam ju: Zašto se mi držimo za ruke? Rekla je da ne zna i obje smo prasnule u smijeh,prestale se držat za ruke i smijuchi se nastavile dalje...Pochele smo opet prichat o nechem drugom i u hodu se ope nesvjesno primile za ruke...Nakon nekog vremena dok smo skužile opet,opet smo prasnule u smijeh...ali nastavile smo se držati za ruke... :)