petak, 17.11.2006.

Little Death

Imao sam dosta vremena za razmišljanje s obzirom da postove sve rijeđe pišem...
Jedan od razloga je i taj što se nadam da bi mi moj frend hunter mogao uskoro
dovršiti dizajn za dnevni blog,ali ništa od toga...jednog dana kada ga vidite ako
ga vidite nadam se da će vam se sviđati...no dobro,vratimo se dobrim starim
"dubokim" postevima...kao što rekoh "mala smrt" je na redu da bude interpretirana...

Najbanalnije objašnjeno to je sreća u nesreći...Blink će poslužiti kao primijer...
Raspad te grupe je tom imenu dao novo značenje...nestala je brzo poput treptaja
oka...godine prijateljstva koje je uzdizano na pijedestal...obećanja da će trajati do
posljednjeg daha života...kako prijateljstvo tako i bend...i onda odjednom...tras...
Pljuska koja te vrati u surovu stvarnos,stvarnos u kojoj nije suđeno da sve ljudima
bude savršeno...Kako na to reagirati?...kada ti se doslovno preko noći sruši sve u
što si vjerovao,u što si uložio sebe,za što si živio...Trebamo li dopustiti da nam se
usta pune krvlju od pokušavanja da ne progovorimo...trebamo li trpiti...
To su trenuci kada se moramo otvoriti...shvatiti što smo zapravo...upoznati sebe,
poboljšati se,dati novo značenje našim životima...
Tada vam se oči širom otvore,shvatite da ste živijeli unutar granica koje ste si sami
postavili dok je svijet oko vas tako velik,prvi glas koji tada ispustite je poput plača
novorođenčeta,znak da ste živi,obasjani svjetlom novih mogućnosti...
I nije sve crno,dapače,iako je prošlost možda bila dan,a ovo noć,zasigurno je
prekrasna,bezbroj zvijezda,tako sjajan mjesec,to tamno plavo nebo,taj osjećaj da
vam nema kraja...slobodni ste...to ste vi...
Kako je samo lako preboljeti ono što je bilo kada vam budućnost donosi tako mnogo...
I kada se doima kao da ste izgubili dio sebe,zapravo ste dobili mjesto na koje možete
nadograditi nešto novo,nešto bolje...samo se trebate usuditi i vjerovati...jer smrt je
tek pravi kraj,kraj koji nažalost ne donosi nove mogućnosti,ali do tada...sve je samo
niz prilika...i uvijek se ima izbor...treba samo shvatiti...shvatiti da je to to...na
prekretnici ste...ali se ne dvoumite,samo slušajte srce...život čeka da započne...
Ponekad srce ipak prestane kucati...a tada sklopite oči i sanjajte...

Mislite da je gotovo...(+44) kaže No It Isn`t...ja im vjerujem...
Image Hosted by ImageShack.us

01:10 | Vaše misli... (10)

srijeda, 01.11.2006.

I'm Wide Awake, It's Morning

Već dugo nisam ništa napisao...iako sam imao s vremena na vrijeme
želju da vam toliko toga kažem...prihvatite moju ispriku,vi koji nemate
ništa pametno za raditi pa dolazite na moj blog...
Još mi se malo spava pa neću filozofirati...ne još...
Iako je to protiv kodeksa ovog bloga ipak ću napisati par riječi o
nečemu što sam tako dugo i nestrpljivo čekao...Ne znam jeste li
čuli za grupu (+44),vjerojatno niste,ali definitivno hoćete...
Na vašu žalost sada neću staviti njihov spot ili pjesme na blog...
dogoditi će se i to...uskoro...zapravo ono najvažnije da znate je
činjenica da im je prvi album When Your Heart Stops Beating
super i da nećete pogriješiti ako se jednog dana udostojite poslušati ga...
Izlazi 14.11. ove godine (ja sam bio te sreće pa ga već nabavio preko neta),
a uskoro stiže i orginal brodićem iz US & A meni i kolegi huntu...
toliko o tome jer već vidim vaše kolutanje očima dok ovo čitate,a
mogu čuti i kako zijevate...
Upravo me ovaj pozivni broj za UK inspirirao za novi post...
tema će biti "mala smrt" koja život učini značajnijim...
Čudno mi je pisati ovaj blog rano ujutro jer Raven God je ipak noćni tip,
možda već večeras padne novi post u njegovom stilu,a možda i ne...
Ovo je bilo tek toliko da baš ne nastane ogromna rupa između dva posta...
I slušam kako pričate...pričate tako jeftino...i usta mi se pune krvlju dok
se trudim da ne progovorim...zato potražite ispriku i nekoga da vam vjeruje...
obećajte da nećete izgubiti,a zatim puknuti...jer čuti vaš glas za mene je
osjećati bol...
Noćas se stvarno nisam naspavao jer sam sanjao neku boleštinu...
Probudio bih se u nadi da će prestati kad opet zaspem,ali k***c,svaki
put bi me dočekao nastavak...je**ga...
Čuo sam njen glas kako se lomi u strahu dok su se svijetla gasila...i
osjetio njen pogled preko mog ramena...tu krivnju koja kopni...
noćnu moru koja se približava...i znao sam da nitko od nas neće preživijeti...
jer ja znam sve...
Trebala se kretati brže,ta sekunda za nas je bila ostatak života...
i potučeni bili smo bez milosti i značenja...a moje oči gledaše u nebo
u potrazi za znakom iz Raja...
Ali oni nas zaboraviše...........................................................................

Image Hosted by ImageShack.us

08:00 | Vaše misli... (13)

<< Arhiva >>