|
|
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
mjesto gdje ja mogu biti bash to-samo ja
Baner by: Free designes & baners
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
queens of the stone age
no one knows
We get some rules to follow
That and this
These and those
No one knows
We get these pills to swallow
How they stick
In your throat
Tastes like gold
Oh, what you do to me
No one knows
And I realize you're mine
Indeed a fool of mine
And I realize you're mine
Indeed a fool of mine
Ahh
I journey through the desert
Of the mind
With no hope
I found low
I drift along the ocean
Dead lifeboats in the sun
And come undone
Pleasently caving in
I come undone
And I realize you're mine
Indeed a fool of mine
And I realize you're mine
Indeed a fool and mine
Ahhh
Heaven smiles above me
What a gift there below
But no one knows
A gift that you give to me
No one knows
52Ftr%252Ffw%252Fsmiley%252Fsocial%252Egif%253Fi%253D/image.gif">
naravno da mi se na da pisati post o mom stvarnom životu...ali evo ipak nešto što ga jako dobro ocrtava...
Raspršene misli izgubljeno hodaju ulicama moga sjećanja. Teže pronalaženju i povezivanju. Međutim, kad se približe, okrenu jedna drugoj leđa, shvaćajući da je bolje ne razumjeti neke načine, posljedice i uzroke.
Režem tišinu u sobi nožem za kruh. Opet je tu, samo što je ovoga puta dosadnija. Ta depresivna, ubitačna tišina...svrha njena postojanja je izmučiti moje malo i jadno biće, te ga zatvoriti iza rešetaka snova. Užasna je.
Čovjek ne bi povjerovao, ali to ponekad zaboli. Ono što je ostalo od mene sada trune i raspada se. Oslobađa miris smrti. Ni strvinari me nisu htjeli.
Iako ju ne volim, ona me jedina razumije. Dođe nepozvano, u trenucima najvećeg jada. Sjedne u moju fotelju i upali televizor. I ona ja dosadna. Ta prokleta samoća!
Mršava tuga pokušava skupiti ostatke mene na jedno mjesto. S iglom i koncem u ruci, sastavlja dijelove u cjelinu kakva je nekada bila, no nešto joj ipak nedostaje. Sjaj. Otišao je bez pisma za oproštaj, dajući tako svima priliku da razmisle o tome. Bilo je očito da se ne želi vratiti.
Niz lice klizi nešto što ljudi zovu suze. Ne sjećam se kad sam zadnji put zaplakala. Sjećam se samo olupine koja sjedi i promatra oko sebe razvodnjenim očima. Tada mi nisu ni trebale.
Kako se osjećaš kada se osjećaš izgubljeno, izopačeno i izbačeno? Kakav je to osjećaj? Boli li to? Neka mi netko opiše. Ja se ne mogu pomaknuti s ovog mjesta na koje sam zalijepljena već godinama i s kojeg svijet promatram kao pasivni kreten. Znam da su mi oči bijele, a niz usne se cijedi krv...kako je topla...mmm..
Već se dogodilo toliko puta da sam to počela prihvaćati kao ljudsku potrebu za zrakom. Kao nešto sasvim normalno i logično. Uvijek negdje pecne to razočaranje, ali ne boli. Ne više.
Zašto biti ljut, kada možeš biti sretan? Zašto pristati na kompromise kada uvijek ima idiota koji će popustiti?
Stanje svijesti je promijenjeno. Zlo u tebi raste. Ekipa, krug i dim. Uskoro ti sasvim nevažne gluposti postaju toliko bitne. Smiješ se. Tako ti lijepo.
Savjest me ne peče. Uvijek ima gorih od mene. Ono što me vodi kroz ovo što ljudi zovu život, a ja preživljavanje i dužnost, je vječita samovolja. Ne marim za druge. Sebična sam.
Povraća mi se. Mislim da sam bolesna. Pomiješane definicije, prozirni stavovi i utjecaj okoline uništili su me. Bila sam slaba. Sada sam bijedna.
Zaboravi. Nije važno. Ti si svejedno poput mene. Nije te briga za druge. Završit ćeš kao i ja.
Spakirala sam kovčege i odlazim. Ona me prima raširenih ruku i daje mi što ti nikada nisi. Slobodu. Prihvaća me takvu kakva jesam. Jadnu, usamljenu, depresivnu, bijednu. Nisam se trudila biti nešto drugo. Samo sam odrađivala svoj posao. Ona me sad prima i ja sam sretna. Zbogom.
...hmm...večeras s onim momkom idem vanka...i znam da ću završit mrtva...pijana...
