Došla sam na genijalnu ideju. Pošto su svi pokušaji povjeravanja 'najbližim prijateljima' neslavno propali jer svi ionako misle da sam sociopat kojeg apsolutno ništa ne može pogoditi, odlučila sam si pomoći sama. Kao i uvijek.
Napravila sam jedomjer. Svaki dan ocjenjujem stupanj svog jada s ocjenom od jedan do deset. Kad jad padne ispod 5 tri dana za redom, dolazi vrijeme za introspekciju.
Pomalo se bojim svega što se nalazi u mojoj ludoj glavi.

Da objasnim svoje trenutke ludila. Da, otišla sam u Azerbaijan. Jednom ću prigodom opisati i tu zemlju, ali u ovom trenutku ne.
Provela sam tamo predivnih 5 dana s predivnom osobom. Shvatili smo da imam jako puno toga zajedničkog i da jednostavno ne možemo dosaditi jedno drugome. Jedan dan je morao ići na posao i ja sam išla s njim. Ja sam doslovno deset sati provele gledajući ga kako radi i to mi je vrijeme prošlo kao deset sekundi.

Znala sam da će mi biti teško otići i da ću vjerojatno u trenutku kad sjednem u avion, i kad ću konačno moći prestati glumiti da mi nije stalo, biti jako tužna.

I onda mi je zadnju noć rekao da se počeo zaljubljivati u mene. A ja sam odlučila napraviti nešto za što mi je trebalo puno više hrabrosti nego za išta do sad. Vjerojatno sam prvi put bila apsolutno iskrena prema njemu i rekla mu kako sam se osjećala u Makedoniji i koliko mi je zapravo značio.
Šokirala sam ga. Rekao je da prije nije imao posebno dobro mišljenje o meni, no da sam ga jako privlačila iz nekog razloga, no sada misli da sam savršena osobe za njega.
Osim jedne sitnice - on nikako ne može preći preko toga što sam bila s njegovim prijateljem. Rekao je da će morati razmisliti o tome, no već sam tada znala odgovor.

Ipak sam se nadala. Valjda sam imala pravo nadati se. Rekao mi je da me voli na aerodromu. Zadnji put sam se okrenula prije nego što sam prošla carinsku kontrolu i vidjela ga kako stoji tamo i gleda me.

Zapravo, još uvijek nemam snage opisivati kako sam se osjećala u međuvremenu. Za mjesec dana je došao u Zagreb da bi mi odmah na početku rekao kako je samo tjedan dana nakon što sam ja otišla našao curu, koja ga jako podsjeća na mene.
Tih tjedan dana u Zagrebu mi je prošlo kao u nekom paralelnom svemiru. Kada je odlazio, zamolio me da odem s aerodroma i da ga ne gledam kako odlazi. Ne znam da li mu je bilo nelagodno ili bolno. Ja sam ispred aerodroma pala na klupu jer nisam više mogla stajati na nogama. Sjećam se da je prijateljica došla po mene.

Odlučila sam pustiti da me boli. Rekla mi je psihologica da je to jako hrabro od mene. I ja znam da sam hrabra. Ne zanemarujem bol, jednostavno proživjavam svaku sekundu boli. Ne želim ništa staviti pod tepih. Ja nisam sociopat i boli me i beskrajno sam žalosna.
I želim tugu. Želim plakati i plakati i onda će jednoga dana proći. I onda ću sjesti, pročitati blog i postati vrlo svjesna toga da sam sklona preuveličavanju i da sam imala već više fatalnih priča

Imam osjećaj da se u odnosu na prošlu godinu nisam maknula s mrtve točke. Isto vrijeme, isto mjesto i ja opet u suzama.

Nemam niti snage, niti volje, niti živaca pisati što se sve dogodilo. Samo je jedna stvar bitna, opet sam napravila istu grešku s istom osobom. No ovaj put nije niti smiješno niti zabavno. ovaj put doslovno želim umrijeti iste sekunde jer ja to više ne mogu podnijeti.

Zaključila sam da moram proći neku fazu žalovanja i onda racionalno razmisliti o svemu, no to je toliko teško. Ja bih da prođe odmah jer previše boli.